Bombe, prijetnje i stotine hiljada eura za „slobodu“ – svjedočenja o mehanizmu ucjena koji godinama potresa regionalnu muzičku scenu
Bombaški napad na porodičnu kuću Zdravko Čolić ponovo je otvorio pitanje bezbjednosti estradnih umjetnika i mehanizama pritiska kojima su, prema tvrdnjama izvora bliskih muzičkoj sceni, izloženi godinama. Iako se o tome rijetko govori javno, brojni pjevači su, kako se navodi, prošli kroz slične oblike ucjena, prijetnji i nasilja, najčešće nakon pokušaja da se oslobode saradnje sa ljudima koji su se predstavljali kao menadžeri i investitori.
Sagovornici tvrde da se sve najčešće dešava po istom obrascu – izvođaču se nudi ulaganje u karijeru, snimanje pjesama i spotova, marketing i nastupi u klubovima širom regiona i dijaspore. Ugovori na početku djeluju primamljivo, jer garantuju visoke honorare i pun kalendar nastupa, uz dogovor da se zarada dijeli. Međutim, kada se dio ulaganja već vrati kroz nastupe, uslovi se mijenjaju, cijene koncerata padaju, a pjevačima nakon svih troškova ostaje simboličan iznos.
U tom trenutku mnogi shvate da su upali u zamku i pokušavaju da raskinu saradnju. Tada, prema tvrdnjama izvora, počinju ozbiljni pritisci. Sloboda se više ne mjeri ugovorima, već novcem – stotinama hiljada eura.
U takvim okolnostima, Andreana Čekić je, kako se navodi, odlučila da prekine saradnju i isplati dogovoreni iznos kako bi izašla iz tog aranžmana. Slično iskustvo imala je i Ana Nikolić, koja je, prema riječima upućenih, vrlo rano shvatila da joj takav odnos dugoročno ne donosi ništa osim problema, pa je ugovor raskinut uz visoku finansijsku cijenu.
Mnogo teže posljedice, kako se tvrdi, imale su pjevačice koje nijesu pristajale na nove ucjene. Senidah se pominje kao jedan od najdrastičnijih primjera – uz navode o prijetnjama, fizičkom nasilju, zastrašivanju na nastupima i napadima na imovinu ljudi iz njenog okruženja, sve nakon odbijanja da nastavi saradnju. Sličan pritisak, prema istim izvorima, trpjela je i Maja Berović, kojoj su prijetnje eskalirale u napade na imovinu i bezbjednosne incidente, nakon čega je, kako se navodi, uslijedilo finansijsko „razrješenje“ samo da bi se situacija smirila.
Sagovornici ističu da se u ovakvim slučajevima često radi o klasičnom reketiranju, prikrivenom formalnim ugovorima. Iznosi koji se traže za raskid saradnje nerijetko su veći od stvarnih ulaganja, a cilj je dugotrajna kontrola izvođača kroz strah i finansijsku zavisnost.
Većina pjevača o ovim iskustvima ne govori javno. Razlog je, kako se navodi, strah od novih prijetnji i uvjerenje da je ćutanje jedini način da se sačuva bezbjednost. Ipak, posljednji incidenti pokazuju da problem nije nestao i da se iza glamura muzičke scene godinama odvija paralelna borba – daleko od bine i svjetala reflektora.
