Pjesnikinja Nataša Gudelj posljednje četiri godine studira ekonomiju u Beču, ali njeno ime i poezija neizostavni su u svim zbornicima Foruma mladih pisaca KIC-a kao i u izboru mnogih književnih konkursa i finala u Crnoj Gori i u regionu.
Nataša, gdje si trenutno i čemu si više posvečena, studijama ili pisanju?
"Trenutno završavam osnovne studije ekonomije na Ekonomskom univerzitetu u Beču. Trudim se da budem posvećena i pisanju i studijama, ali to varira od perioda do perioda. Nekad je neophodno da se više posvetim stručnoj literaturi, a nekad prednost dobija čitanje književnih djela - i da bih unaprijedila svoje pisanje. To je vjerovatno povezano i sa mojim načinom čitanja, nisam tip koji može da čita knjigu danima ili mjesecima po sat vremena dnevno već se saživim sa likovima i radnjom i odjednom to postane zanimljivije od svega ostalog. Ovakvom pristupu čitanju svakodnevne obaveze često staju na put. Ipak, poezija se čita brže, nekim pjesmama se vraćam više puta i ni jedan dan ne prolazi bez čitanja barem jedne pjesme. Sve to ide u korak sa stvaralačkim procesom, koji se najčešće dešava u najčudnijim trenucima i mjestima i može da traje svega par minuta ili ipak par mjeseci".
S obzirom na to da si veći dio vremena bila u Beču nego u Podgorici, da li je bilo teško postići kontinuitet u aktivnostima u grupi? Gledali smo te i u zajedničkim nastupima Foruma...
"U Forumu, osim što smo kolege pisci, takođe smo i prijatelji, što je doprinijelo tome da se nikad ne osjećam izostavljeno. Kad god dođem u Podgoricu organizujemo sastanke, pa imam priliku da nadoknadim propušteno. Kako odrastamo tako se i naši putevi sve dalje granaju i zato je bitno da održavamo kontakt. Promocija novog zbornika koji izlazi svake godine je uglavnom u decembru i vrlo mi je važno da se potrudim da stignem na vrijeme da učestvujem u programu. Uvijek kad sam u Podgorici učestvujem u zajedničkim nastupima, ipak ako nisam tu, a za performans ili nastup je neophodno ubaciti i moju poeziju u scenario, naravno da nemam ništa protiv".
Koliko ta pozicija i djelovanje na relaciji Beč-Podgorica ima uticaja na tvoje stvaralaštvo?
"Ta dva svijeta uporno mirim i pokušavam da ih oblikujem. Živim u Beču skoro četiri godine i moja percepcija mnogih pojava se za to vrijeme dosta promijenila. Pjesme služe i da bilježim i izučavam te varijable. Da sam ostala da živim u Podgorici ili da trenutno živim u nekom trećem gradu, teme mojih pjesama bi neizbježno bile drugačije. Sredina je imala veliki uticaj na mene i kada sam se formirala kao osoba, isto tako ima i sada kad se formiram kao pjesnikinja".
U posljednjih par godina bila si finalista više značajnih književnih konkursa. Da li da očekujemo uskoro i tvoju prvu samostalnu knjigu pjesama?
"Nadam se da možemo da očekujemo, radim na tome. Do sad mi je bilo dovoljno da dokažem sebi da mogu da uđem u uži izbor, ali se nisam osjećala spremnom da objavim zbirku. S obzirom na to da sve volim da korigujem i ispravljam bezbroj puta, pitanje je da li ću ikad biti zaista spremna, ali sad se već osjećam dovoljno zrelo da objektivno sagledam sve što pišem i prihvatim dobru i konstruktivnu kritiku ali i odbijem svaku koja to nije".
Na koje bi ti pisce, odnosno knjige skrenula pažnju čitaocima portala?
"Posljednja knjiga koju sam pročitala je „Yugoslav“, Ane Vučković. Iako ima oko 120 strana, nju nisam mogla da pročitam u dahu, a nisam ni htjela. Kraj je na početku knjige, a tih stotinjak strana me beskrajno mnogo potreslo, tako da sam te nivoe stresa morala da raspodijelim na jedno poglavlje na dan. Ipak, sjajna knjiga, kad malo očvrsnem i oporavim se od prvog čitanja pročitaću je ponovo. Tu je i Lejla Slimani, francusko-marokanska spisateljica, čije su knjige „Uspavaj me“ i „U vrtu ljudoždera“ apsolutni must read. Nisu lake za „svariti“, stil pisanja je odličan, a pažnju ne drže već okuju. Još jedna knjiga koja je ostavila utisak je „Bonavia“ od Dragana Velikića. Tomasa Bernharda takođe volim da čitam, u njegovim knjigama svi mogu da prošetaju kroz Beč i pri tom osjete sva raspoloženja koja jedan grad može da nametne čovjeku. Što se poezije tiče, preporučila bih Tanju Stupar Trifunović, baš u Beču sam imala priliku da je upoznam i čujem njenu poeziju, mogu da kažem da me je vrlo brzo osvojila i kao pjesnikinja i kao osoba. Jana Radičević je nedavno objavila svoju prvu zbirku pjesama u izdanju Partizanske knjige. Njena zbirka „Ako kažem može postati istina“ je postala jedna od mojih omiljenih knjiga poezije, uz pratnju zbirke „Tomorrowland“, pjesnikinje Barbare Delać. Imala sam priliku i da pročitam još uvijek neobjavljenu zbirku Luke Boljevića, pobjednika 34. Festivala mladih pesnika „Dani poezije“ u Zaječaru, koja će zbog trenutne situacije prouzrokovane korona virusom biti objavljena tek na jesen. Za sve književne moljce, ovo će biti uzbudljiv period".
