Od nedavno na youtube kanalu možemo pogledati snimak poetsko-muzičkog performansa „Gdje smo ovo pričaj mi“, za koji je tekst napisala crnogorska spisateljica Barbara Delać, a muziku hrvatska kantautorka Sara Renar.
Iako je premijerno izvođenje bilo planirano za kraj aprila ove godine u Podgorici u okviru festivala KIC-a „Budo Tomović“ – LiTeritorija, pandemija korona virusa ga je odložila za neko vrijeme.
Za Mondo, Barbara Delać nam otkriva kada je i gdje nastao ovaj multimedijalni projekat i kako je započela saradnju sa Sarom Renar.
"Gdje smo ovo, pričaj mi" je projekat koji je nastao za vrijeme mog četvoromjesečnog boravka u Njemačkoj tokom 2019. godine, a koji mi je omogućila stipendija Akademije umjetnosti u Berlinu i podrška Kreativne Evrope. U Berlin sam došla sa idejom da boravak na Akademiji iskoristim za pisanje veoma duge poeme, čija se radnja dešava u podzemnoj željeznici i prati spisateljicu koja traži likove, interesuje se za njihove priče i događaje u podzemlju. Od nas stipendista, iz svih grana umjetnosti, očekivalo se da svoj projekat predstavimo početkom 2020. u velikom izložbenom prostoru. A kako mi je i ranije bila želja da sarađujem sa Sarom Renar, uz materijalnu podršku i infrastrukturu akademije, to je konačno bilo i moguće i savršeno se uklapalo u ovakav vid predstavljanja.
Na moje veliko zadovoljstvo i Sari se dopala ova ideja. Rad smo započele na internetu, dugim razgovorima o temama kojima želimo da se bavimo, jedna drugoj smo slale razne materijale iz kojih smo crpile inspiraciju, potom je uslijedila faza rada. Slala sam joj tekst od prve do posljednje „ruke“, i ona je u odnosu na njega komponovala muziku, kolažirala, pakovala audio snimke iz podzemene koje sam snimala. Nažalost, u avgustu nije mogla da mi se pridruži na prvom predstavljanju ovog performansa. A kako smo publici već obećale performans, a ne čitanje poezije uz snimljenu muziku, odlučile smo da svemu tome dodamo i video projekciju. Narednih nekoliko dana sam svakodnevno intezivno snimala kadrove u podzemnoj dok ih je ona danonoćno montirala. Iako smo mi tada gotovo završile projekat, ostao je niz sitnica i finesa koje je bilo potrebno posložiti i razviti, a za šta je bilo neophodno da se nađemo uživo. Srećom, naš projekat je prošao u jednoj veoma jakoj konkurenciji konkursa Kreativna Evropa, i u decembru smo se konačno susrele u Berlinu i tokom dvije sedmice veoma inspirativnog rada završile kraću verziju performansa koju smo izveli u februaru na Akademiji i dužu, čija je premijera bila zakazana za april u Podgorici.
Kada ćemo imati priliku da vaš zajednički nastup vidimo uživo?
"Sara i ja smo dobile poziv da performans predstavimo na jesen na jednom pjesničkom festivalu u Sloveniji, nadam se da će to biti izdvodljivo. Dok su datumi za ovogodišnju LiTeritoriju još uvijek nepoznati, međutim kao „veteran“ - učesnica posebno se radujem predstavljanju na ovom festivalu, zbog dobrog društva pisaca i spisateljica iz regiona i šire, ali i domaće publike, koja već redovno prati programe. Pored pomenutih nastupa, voljele bismo da snimimo audio, možda objavimo i CD zajedno sa knjigom, ali to je za sad samo ideja".
Reklo bi se da je put tvoje književne afirmacije bio neobično brz, od kad ti je, prije dvije godine, debitantska zbirka poezije objavljena kao pobjednička na konkursu u Zaječaru, pa brzo potom osvojila prestižnu Brankovu nagradu. Stipendija za Akademiju u Berlinu je stigla brzo poslije...
"Oduvijek sam vjerovala da dobra književnost nađe svoj put, iako nekad nepravedno kasno. Ali sve je više konkursa, festivala, stipendija, grantova koji se trude da ispravljaju greške, koje su bile česte u istoriji umjetnosti - da neka djela budu prepoznata mnogo godina kasnije, dok je danas to znatno rjeđi slučaj. Svaka od ovih nagrada mi je donijela nove mogućnosti, međutim i pored nagrada koje si nabrojao, i dalje se, barem kod nas, ne radi dovoljno na afirmaciji same književnosti, promociji i kulturi čitanja, naročito savremenih autora i autorki. A bez toga, književnost se zatvara u svojim krugovima, umjesto da se otvara put čitalačke publike".
Na čemu trenutno radiš?
"Posljednjih godinu dana radim na svojoj drugoj knjizi poezije, ali me čeka još dosta posla. Pisanje poeme „Gdje smo ovo, pričaj mi“ bio je potpuno drugačiji poduhvat od moje prve knjige „Tomorrowland“, što zbog dužine, koncepta koji sam zamislila, likova koji se pojavljuju, stila... I to me je iscrpilo, neki period uopšte nijesam mogla da pišem poeziju, bez da se recikliram. Mogu otkriti da u pjesmama nastavljam neke teme koje sam otvorila u poemi poput pitanja o migraciji, identitetu, kapitalizmu, ulozi umjetnosti danas, ali i istražujem, pa ćemo vidjeti gdje će me to sve odvesti".
Pisce obično zamolimo da za čitaoce Monda daju preporuku za čitanje. Koji bi bili tvoji predlozi?
"Ograničiću se na crnogorsku književnu produkciju, kako spisak ne bi bio predug. Kada su u pitanju novija izdanja proze predložila bih roman „Ministar“ Stefana Boškovića, knjigu Norberta Geštrajna koja je izašla prošle godine kod nas u prevodu Jelene Knežević „Godine koje dolaze“. Predlažem poeziju svih članova Foruma mladih pisaca, na našoj Facebook stranici se mogu naći i onlajn izdanja zajedničkih zbornika, zatim Vladimira Đurišića, Iliju Đurovića...
