U očekivanju prve samostalne zbirke pjesama Luke Boljevića, čije je objavljivanje i promociju usporila pandemija virusa COVID-19, imali smo priliku da čujemo jedan njen dio na nekoliko mjesta u onlan formatu.
Sredinom aprila Luka Boljević je učestvovao na Poetsko-prozno-muzičkim večerima SVI MI u organizaciji izdavačke kuće Enklava iz Beograda, a od prošle sedmice njegovu poeziju možemo čuti na youtube kanalu Audio poezija, projekta Saveza slijepih Crne Gore.
Luka, da ipak krenemo od knjige koju očekujemo od kad si na prošlogodišnjem konkursu za mlade pjesnike u Zaječaru osvojio prvu nagradu i mogućnost objavljivanja svoje prve zbirke. Kad će ona doći do čitalaca?
"Za sada je to neizvjesno i zavisiće od mnogo faktora. Knjiga bi trebalo da izađe iz štampe na jesen, u septembru ili oktobru, o tome će odlučiti organizator festivala. Uobičajeno, festival traje par dana i ispunjen je književnim programima, a promocija prošlogodišnjeg laureata samo je jedan segment toga, tako da sada, u trenutnim okolnostima, slijedi težak zadatak uklopiti sve. Moje je da sačekam da u Zaječaru osmisle koncept i do tad dodatno uređujem knjigu.
Po prvobitnom planu, zbirka je završena prije nekoliko mjeseci, nakon čega sam dobio komentare i utiske ljudi iz okruženja, najvećim dijelom iz Foruma mladih pisaca, na osnovu kojih sam izvršio dopune, „seciranja“ ili sitnije popravke. Ovo dodatno vrijeme je dobro došlo da se neke stvari još jednom „pročešljaju“ i da se dobije konačni oblik. Malo je teško jer nikad niste do kraja zadovoljni, uvijek može još nešto, a odlaganje mi to na (ne)sreću omogućava".
Poput svojih prijatelja i kolega Iz Foruma mladih pisaca KIC-a dosta sarađuješ sa piscima iz regiona, ali i sa raznim organizacijama na književnim projektima. Koliko se to pokazalo važnim u situaciji kad je izgledalo kao da je sve zastalo?
"Početkom ovog karantin-perioda, uvezanost s kolegama piscima pomogla je da dobijemo što više dobrih preporuka za čitanje, dobre filmove ili predstave, sugestije za pisanje, što je sjajan način da se pripremimo za dva mjeseca izolacije. Dobro je došlo i da neke knjige ili tekstove, koje smo godinama zapostavljali s planom „pročitaću kad nađem vremena“, sad zaista i pročitamo. Lijep je osjećaj kad se taj spisak polako smanjuje. Mada, iskreno, ne bunim se ni kad se širi pravim preporukama.
Dodatno, da baš sve ne stane, pomogla je i saradnja s organizacijama, konkretnije Enklavom i Savezom slijepih Crne Gore. Enklava je svoja redovna čitanja prebacila onlajn i na kanalu „SVI MI i naš poetsko-prozno-muzički kanal“ gotovo na dnevnom nivou postavljala snimke mladih autora koji čitaju svoju poeziju, ali i poeziju drugih mladih autora. Konkretno ovdje, došla je do izražaja saradnja Marije Dragnić i Foruma mladih pisaca, i dobili smo prostor da se naš glas čuje, ali i da mi čujemo mnoge mlade glasove književne scene našeg jezičkog prostora.
Saradnja sa Savezom slijepih Crne Gore je bio lijep povod da poezija ostvari svoj mikro-uticaj na svijet oko nas, tako što ćemo čitanjem autorske poezije približiti svoje tesktove osobama sa poteškoćama u čitanju. Taj projekat realizuje se preko youtube kanala – Audio poezija, gdje su postavljene pjesme autora Foruma mladih pisaca KIC-a, ali i drugih kolega, čime je stvorena bogata biblioteka poezije, dostupna svima i uvijek".
Istovremeno sa pjesničkom, gradiš i pravničku karijeru. Da li je zaista moguće da ta dva toka idu sinhronizovano, kao što u tvom slučaju izgleda?
"Mislim da je odgovor pozitivan ili se nadam da jeste. Da budem iskren, na oba „posla“ gledam kao na kreativne procese, gdje koristim svoja znanja, vještine i jezik da se izrazim i poručim nešto. U pravu je to usmjereno na konkretno pravne probleme, gdje se radi u odnosu na potrebe postupka i zahtjeve klijenta, ali se otvara ogromno polje za istraživanje, preispitivanje, nalaženje načina da se izrazim i postignem željeni cilj.
S druge strane, poezija otvara mnogo više polja, otvorenija je i pruža više slobode za istraživanje i kritiku i sve zavisi od nas. To je moj način da budem konstruktivan kad se susrijećem s raznim društvenim problemima, na koja imam potrebu da „reagujem“, a nemam mogućnost da ih direktno mijenjam. Čuvam nadu da poezija doprinosi promjeni, barem u nekoj mjeri.
Ali u konačnom, oba „posla“ vidim kao način da ostvarujem uticaj na društvo i društvene procese i da polja „mikro-uticaja“ oko sebe usmjerim u pravcu u koji ja vjerujem".
Šta čitaš posljednjih dana i da li bi nešto izdvojio kao preporuku?
"Posljednjih dana pokušavam da nađem način da “izrazim jednu priču” koja mi dugo stoji u mislima i usložnjava se, tako da sam se okrenuo kratkim pričama. Obično tražim postupke i “zahvate” koji bi mi omogućili da priči ili poeziji pristupim na najpogodniji način, tako što dobre mehanizme učim od drugih, boljih od sebe.
Konkretnije, trenutno čitam roman “Yugoslav” Ane Vučković u izdanju Partizanske knjige. Zbirka kratkih priča pisana tečnim jezikom, koji vas stranu po stranu, uvodi u svijet ličnih doživljaja, uglavnom teških životnih trenutaka, i nalaženju načina da preživimo i sredimo sjećanja u uspomene koje čuvaju prošlost i ljude s nama i uz nas".
