Legenda crnogorskog, jugoslovenskog, evropskog i svjetskog rukometa ima harizmu kao niko na planeti, a danas rođeni Cetinjanin slavi 58. rođendan
Nije igrao. Plesao je. Uglavnom u ritmu koji bi sam nametnuo, nevezano šta je pričao trener prije utakmice, tokom tajm - auta, na poluvremenu. Bio je svoj.
Takav je i kao šef stručnog štaba ili selektor. Ne radi po knjigama ili već zapisanim treninzima. Stavlja poseban pečat iz treninga u trening, iz meča u meč.
“Stvarno imam neki čudan sistem rada. Krajnje specifičan. Iskreno i kao igrač sam bio totalno drugačiji, jer sam uvijek radio na svoj način nešto što trener zahtijeva od mene. Ja igrač i ja trener - nebo i zemlja. Zajedno u paketu bi bili prvaci svijeta, ali u toj priči sve bi to teško išlo. Volio bih da imam sebe kao igrača u timu, ali kao trener bih ratovao sa tim momkom. Bio bi to neviđeni rat“.
Dame i gospodo, Veselin Vujović!
Ili samo - Vuja!
Kao rukometaš sa Metaloplastikom je osvojio sedam vezanih titula Jugoslavije (1982 - 1988), četiri Kupa velike Juge (1980, 1983, 1984, 1986) i dvije Lige šampiona (1985, 1986), sa Barselonom je četiri puta uzastopno bio prvak Španije (1982 - 1992), ima dva Kupa Kralja (1990, 1993), četiri Superkupa (1989 - 1992), jednu Ligu šampiona (1991), sa Granoljersom je prigrlio Kup Španije (1994) i EHF kup (1995)...
Uspjesi sa reprezentacijom Jugoslavije su tek posebna priča - dvije olimpijske medalje (zlato 1984. u Los Anđelesu, bronza u Seulu 1988), dva odličja sa Svjetskih prvenstava (zlato 1986. u Švajcarskoj, srebro 1982. u Zapadnoj Njemačkoj), po jedno sa Evropskog šampionata (bronza 1996. u Španji) i Mediteranskih igara (zlato 1983. u Kazablanki).
Trenerska polica za trofeje je manje puna, ali je bogata - sa Sjuidad Realom ima dva Kupa Kralja (2001, 2003), dva trofeja EHF Kupa pobjednika kupova (2002, 2003), sa Vardarom je tri puta bio prvak Makedonije (2007, 2009, 2013), uzeo je tri Kupa (2007, 2008, 2012) i jednu SEHA ligu (2012), sa Al Sadom je osvojio prvenstvo Katara i Kup princa (2010), sa Zagebom dva puta pokorio Hrvatsku (dvije titule i dva Kupa (2015, 2016)), a kao selektor je osvojio zlato i bronzu - zlato na Svjetskom prvenstvu za igrače do 19 godina u opremi Srbije i Crne Gore (2005), a bronzu u majici Slovenije na prethodnom prvenstvu planete (2017).
Individualna priznanja su možda najvrijednija - jer Vuja ih je dobio u onoj Jugoslaviji, ne u današnjim zemljama regiona, gdje se sve dijeli kapom i šakom - najbolji strijelac Juge svih vremena sa 738 golova, sportista godine Jugoslavije (1986), rukometaš godine u Jugi (1986, 1988), IHF igrač godine (1988).
Ali, sve i da nije osvojio ništa (a osvojio je sve), Vuja je u suštini jedan od nas. Predstavlja nas prosječne navijače koji će uvijek krivca naći u sudiji kada rezultat nije dobar.
I predstavlja čovjeka koji se ne miri lako sa porazom i koji nikada neće odustati. Tako svojstveno nama.
Zato, danas - kada je rukometno Svjetsko prvenstvo u punom jeku - kraj aut linije nedostaje jedan Vuja (Slovenija se nije plasirala na rukometni Mundijla), da dočara svu ljepotu rukometa.
Da donese harizmu, nervozu, da se posvađa, da odradi protivnika na osjećaj, znanje, 'kohones', da se nikada ne pomiri sa odlukom arbitara. A upravo je to radio godinama unazad. I zbog toga je – specifičan. Jedan jedini.
“Ne znam šta reći, ne znam čime smo zaslužili ovakav tretman EHF-a“, rekao je Vujović, nakon što je Sloveniji ukradena pobjeda protiv Njemačke (25:25) na Evropskom prvenstvu u Hrvatskoj, jer su sudije nakon vođstva “zmajčeka“ naknadno dosudile - dvije sekunde prije kraja - penal za “pancere“.
Tada je Vuja izigravao golmana dobrih deset minuta i nije želio da se makne sa gola, pa je utakmica tek malo kasnije nastavljena.
Veselin Vujović dobitnik povelje Ivan Crnojević!
A posebno je inspirisan bio na Svjetskom prvenstvu 2017. kada je sa Slovenijom osvojio bronzu savladavši Hrvatsku 31:30 uprkos tome što je imao “minus osam“.
“Znate li ko je bio četvrti u Riju? Ne znate. S razlogom, jer niko ne pamti četvrtog. Zato igrajte kao da je kraj svijeta. Sad mora da izginete, posljednjih deset minuta igrajte kao da je kraj svijeta. Dajte sve u životu“, govorio je legendarni Cetinjanin dok je Slovenija stizala Hrvatsku, a onda je otkrio šta je ekipi rekao na poluvremenu kada je imala “minus pet“ (18:13).
“Rekao sam im da me foliraju, da će takvi da se stide porodica, novinara, svijeta... Pitao sam ih da li ih je sramota, da li su utakmicu izgubili prije početka. Ako jesu, da mi kažu, da odmorim u drugom poluvremenu“.
Znao je da kinji igrače na tajm - autu, govori im da nisu za rukomet i da ne može da ih gleda, ali uvijek bi ih na teren vratio sa nabildovanim samopouzdanjem riječima.
“Do krvi. Ginite ljudi, pa poslije odmarajte“.
A znao je i da se zakači sa legendarnim Linom Červarom dok su zajedno bili u Makedoniji - Vujović u Vardaru, a Lino u Metalurgu.
“Trener Vardara Veselin Vujović fizički je napao našeg pomoćnog trenera Aleksandra Petkovskog i opalio mu šamar. Prijetio je da će mu poslati ljude koji će ga staviti u “gepek“. Zatim je nastavio sa verbalnim napadom na Linu Červara, kome je poručio da će platiti 10.000 eura nekome da mu odsječe nos. Vujovića ćemo prijaviti policiji“, rekao je portparol Metalurga, Zoran Cvetanoski u maju 2012. godine, na čije se riječi nadovezao najveći igrač jugoslovenske škole rukometa...
“Sve to je smiješno i tragično. Nije bilo nikakvog udaranja, već odgurivanja, jer nisam želio da pričam sa njim“.
Danas rođeni Cetinjanin slavi 58. rođendan i radi Železničaru iz Niša. I jedno je jasno, Vuja trener će se možda opet pojaviti, ali teško. Ali Vuja igrač - više nikada! I niko nikada neće raditi to što je Vuja radio...