Di Marcio je najavio nešto što je dugo bilo očekivano: "masan" bonus Sančezu za čiste papire i nagovještaj pojave slobodnih agenata i u evropskom fudbalu. Možda je prerano da se ovo nazove trend, ali 2019. donijeće brojne odgovore.
Dobro došli u vrijeme slobodnih agenata u Evropi.
NBA praksa, ako je vodeći italijanski transfer "insajder" Đanluka Di Marcio na tragu ove bombastične vijesti, zvanično će početi ove sezone odlaskom Aleksisa Sančeza iz Arsenala u Mančester siti.
Bilo je i ranije slučajeva u kojima fudbaler čeka istek ugovora sa aktuelnim klubom, kako bi upravo on zaradio višestruko više novca time što je obezbijedio "čiste papire" i, pritom, imao punu slobodu u pregovorima sa narednim klubom, ali su svi izgledi da su Mesut Ozil i Sančez označili početak jedne ere kada su "superstarovi" u pitanju.
Di Marcio je objavio je Sančez dobio ponudu iz Mančester sitija koja, pored zagarantovane sume od 13 miliona eura po sezoni neto (kada se odbiju porezi), glasi ovako:
- transfer u januaru 2018. godine: 15 miliona igraču, 20 miliona evra Arsenalu;
- transfer u junu 2018. godine: 30 miliona evra igraču, ništa Arsenalu;
Manchester City have reached a full agreement with Alexis Sanchez. He will earn £13m net per season and if he signs in July a £30m signing-on bonus. If he signs in January, he will receive a £15m signing-on bonus and Arsenal will receive £20m. [@DiMarzio]
— City Watch (@City_Watch) January 8, 2018
Ovo će najvjerovatnije biti epilog dvije godine neuspješnih pregovora između menadžera "tobdžija", Arsena Vengera, i Sančeza i Ozila kojima ugovori ističu u junu ove godine, a prema pravilima oni već sada mogu slobodno da potpišu za klub za koji se odluče.
Arsenal bi, hipotetički, mogao da zaustavi Sančezov odlazak samo do kraja sezone i potom ga isprati sa "Emirejtsa" bez obeštećenja, mada je prema Di Marciju čileanski as dobio 15 miliona razloga da privede sezonu kraju i zaradi duplo više kao slobodan igrač.
Ova ponuda Sitija jasno pokazuje kakva su pravila igre i koje su sume novca u vremenu za nama odlazile u klubove, umjesto igračima. Igrači i njihovi menadžeri to dobro znaju i realno je očekivati da će Sančez, a vjerovatno i Ozil, označiti početak ere koja će bitno izmijeniti način poslovanja u evropskom fudbalu, samim tim i evropski fudbal.
Za očekivati je da igrači u budućnosti insistiraju na kratkoročnijim ugovorima, kako bi konstantno bili blizu isteka saradnje sa svojim klubovima i tako imali i kontrolu nad karijerom. Onog trenutka kada to postane standard koji će pred poslodavce iznositi agenti najboljih igrača današnjice i budućnosti, ni klubovi neće imati kud već će morati da se prilagode novonastaloj situaciji.
Sume novca koje će uplaćivati klub klubu (222 miliona za Nejmara, 180 za Kilijana Mbapea, 160 za Felipea Kutinja, 147 za Osmana Dembelea, 105 za Pola Pogbu, itd) biće preusmjerene dobrim dijelom ka igračima, kojima je postalo jasno koliki je novac u igri i koliki nova se "troši pa troši", a to u isto vrijeme znači i - koliki novac prolazi mimo njih samim tim što su sa jednim klubom potpisali ugovor na šest ili sedam godina.
Pored Sančeza i Ozila iz Arsenala, ove zime slično je razmišljao i Leon Gorecka, koji će takođe naplatiti "slobodne papire" kada bude odlazio iz Šalkea, baš kao i Emre Džan kada bude napuštao Liverpul, a neka vas ne iznenadi i ako Fernandinjo na ljeto napusti Mančester siti i "debelo" naplati igre kod Pepa Gvardiole.
Potvrda ili demanti teorije da ulazimo u vrijeme slobodnih agenata, u kojem će najbolji igrači imati veću moć u svijetu fudbala od funkcionera, u velikoj mjeri mogla bi da stigne tokom sezone 2018/19.
Zašto?
Ogroman broj aktuelnih ugovora u "ligama petice" ističe na ljeto 2019. Primera radi, Junajted ima deset igrača koji će naredne sezone prići ulozi slobodnog agenta, Arsenal devet, Liverpul sedam, Čelsi šest... Bilbao ima deset takvih igrača, Atletiko i Barselona pet, ali Real Madrid (pisali smo o njihovoj opreznosti) zato nema nijednog.
Menhengladbah ima devet, Šalke osam, Bajer i Dortmund pet, Bajern četiri igrača s kojima bi ove sezone trebalo produžiti ugovore ukoliko klubovi namjeravaju da zadrže kontrolu nad njihovim odlascima. Manji klubovi u Njemačkoj tek su u problemu: 13 iz Hanovera, 11 iz Ajntrahta, 11 iz Verdera, 10 iz Herte... nalaze se na godinu dana od statusa slobodnog igrača.
Poput Reala, Juventus je spreman dočekao ova iskušenja i ima jednog igrača kojem 2019. ističe ugovor, Napoli dva, Roma tri, Inter četiri, Sampdorija pet, Lacio pet, Fiorentina šest, Torino šest, a Milan čak osam.
Manji klubovi iz Lige 1 uveliko su u ovom "modu", pa tako Amien ne mora da čeka 2019. U ovom klubu igra 19 igrača koji su uveliko slobodni agenti, u Strazburu 12, itd, a ka tome idu i oni standardni "snabdjevači" Arsenala i ostalih klubova iz Engleske i Španije…
Ren ima devet igrača sa ugovorom do juna 2019, Nica osam, PSŽ šest, Bordo pet, Marsej četiri, Sent Etjen četiri, Lil tri, Monako i Lion po dvojicu…
Iako je i dalje rano govoriti o posledicama trenda koji je u povoju, djeluje kao da će kratkoročni ugovori i češći odlasci igrača bez obeštećenja stvoriti i uslove u kojima još jedna tekovina američkog sporta - "selari kep" - neće izgledati tako neprimenljivo u evropskom fudbalu, naprotiv.
Onog trenutka kada predsjednik ili vlasnik jednog kluba ne bude u mogućnosti da kaže: "Nismo zainteresovani, a izlazna klauzula vam iznosi 500 miliona eura, pa vi izvolite", promijeniće se i način pregovora između dva kluba posle čega će visina zarade pojedinca biti daleko značajnija od njegove cijene na tržištu.
Biće zanimljivo videti ko će se u svemu ovome najbolje snaći.
Pored agenata fudbalera, naravno, njihova zarada je zagarantovana.