Najveće pojačanje plavih Petar Grbić o dosadašnjoj karijeri, greškama koje je pravio, lijepim i ružnim trenucima, dvije lijeve kopačke, Augzburgu, Valverdeu…
Petar Grbić je sve samo ne - tipičan fudbaler. Uvijek omiljen među navijačima i saigračima. Često je tjerao inat, išao glavnom kroz zid. Ali sve što je radio, radio je - iz srca. Iskreno, pa šta bude. Nikad nije kalkulisao.
Sa 29 godina je dočekao da ispuni dječački san! Obukao je dres Budućnosti, igraće na stadionu koji je udaljen 200 metara od zgrade u kojoj je odrastao.
I najavio je nešto veliko, uprkos tome što Sutjeska bježi 13 bodova.
"Budućnost je prošle sezone zamalo prosula 11 bodova prednosti, tako da je u fudbalu sve moguće. Nikome ne prijetimo, ali vjerujemo i nadamo se uspjehu. Iskreno, nisam navikao da budem drugi u Crnoj Gori", počinje svoju priču Grbić za Dnevne novine.
Povratak u plavi tabor - korak nazad ili...
"Ako sam se vratio, ne znači da je kraj karijere sa 29 godina. Mislim da ću pomoći Budućnosti, te da će Budućnost pomoći meni. I rekao sam da ću se vratiti u punoj snazi, a ne sa 35-36 godina. Namjestila se situacija da Turci moraju sve da plate, jer su finansije bitne. Ostvario sam san povratkom kući, a nadam se da će sve ispasti kako sam se isplanirao".
Ljubav prema plavoj boji je prevagnula u odnosu na jače finansijske ponude.
"Jednostavno, želio sam da ispunim realne snove. Debitovao sam za A selekciju, bio šampion svoje države, četiri pet puta bio učesnik derbija Partizan - Zvezda, osvojio titulu sa Partizanom. Sada je tu Budućnost. Možda sam sanjao da jednog dana budem Lionel Mesi, ali ne može".
STRAH OD POVREDE, BLJESAK SA ŽUTIMA
Reakcija navijača je pozitivna. Vihorno krilo je već viđeno kao - kapiten.
"Prija kada ljudi priđu i kažu 'vratio si se, sad ćemo i mi na tribine', ali stvara obavezu da vratim tim ljudima na pravi način".
Nikada nisi bio ljut na Budućnost, uprkos tome što su te pred početak sezone 2007/2008. praktično "škartirali". A prošao si sve mlađe kategorije "plavih".
"Prvi moj dodir sa nekim stadionom je bio stadion Budućnosti, klub, publika, Varvari... Bilo mi je teško kada sam morao da odem. Plakao sam kada sam odbio moju Budućnost", govori rođeni Podgoričanin, koji objašnjava zašto nikada nije zaigrao za prvi tim "plavih".
"Igrao sam za Mladost kao pozajmljen igrač, a poslije te sezone Budućnost je željela da me vrati na pozajmicu u Mladost u Drugu ligu. Tada sam imao ponude Mogrena, Zete i Rudara i nisam želio da me neko ponižava, jer sam bio svjestan kvaliteta. Ali, izgleda da klub nije bio svjestan. Te 2008. sam se odlučio za Mogren i ispostavilo se da nisam pogriješio".
Taj period u taboru "romantičara" je obilježila povreda. Stradali su ligamenti.
"Srećom, nisu pukli. Na početku drugog dijela sezone smo igrali protiv Rudara, povrijedio sam se, a povreda me od terena odvojila dva mjeseca. Tereni su tada bili teški, Cvjetni brijeg je bio kakav je bio... Kada sam se vratio na teren, postojao je strah, pitao sam se da li je noga spremna. Tada je tata rekao: 'Sine, uleti klizeći, raznesi sve pred sobom. Ako se povrijediš, nećemo se opterećivati oko fudbala, a ako se ne povrijediš, proći će strah. Tačno se sjećam toga - blato, sudario sam se sa golmanom i štoperom tim koljenom. I kada sam vidio da nije ništa, strah je nestao", prisjeća se Grbić, koji se za period u Mladosti zahvaljuje Slobodanu Šćepanoviću i Voju Pejoviću.
A onda Mogren - tri godine (2008-2011), dvije titule...
"Osjećao sam se super u Budvi, najljepši trenuci u karijeri. Pamtim samo lijepe stvari, ružnih se ne sjećam. Bile su dvije titule, iz Mogrena sam debitovao za A selekciju, ostvario transfer u Olimpijakos", govorio novi fudbaler Budućnosti, koji veliča ulogu Bora Lazovića koji je 'ulagao ogromna sredstva i istinski volio fudbal' tokom godina u Mogrenu.
OLIMPIJAKOS JE LOŠA ODLUKA
Veliki Olimpijakos i svijetla Atine su stigli kada je Petar bio 23-godišnjak. Dobra ili loša odluka?
"Sada kada pogledam, to nije bilo dobro. Ali, kada sam pričao sa Markom Pantelićem, nisam znao šta me je snašlo. Imao sam mogućnost da pođem u Hajduk iz Splita, Groningen... Možda bi bilo bolje da sam otišao tamo", priča Petar, dok ga posjećamo da je na pripremama te 2011. godine bio jedan od najboljih igrača...
"Imao sam sjajne pripreme, trener Valverde me stavljao kao prvu izmjenu, a tu su još Rijera, Miraljas, Makun, Jeste, Romedal... Imali su milionske ugovore, u tom trenutku nije bilo realno da igram. Valverde je u Grčkoj mogao da radi šta hoće, a ja sam došao iz Mogrena gdje sam mogao da radim šta hoću. I kada sam vidio da poslije priprema nisam u timu, nisam mogao da trpim,
ćutim i izdržim. Uvijek sam imao potrebu da kažem nešto. Bila je to malo moja luda glava. Bilo je tu mojih grešaka, ali bilo je lijepo. Ostaje žal što nisam ostavio neki trag u Olimpijakosu, a mislim da sam mogao".
Nedostatak strpljenja, temperament, klupa koja žulja i tribine na kojima je hladno su odveli harizmatičnog Grbića u neizvjesnost - Levadijakos i Hapoel Berševa su ga uzeli na pozajmice...
"Da mi je današnja pamet, sigurno ne bih išao na pozajmicu iz Olimpijakosa. Ni tada nisam htio, ali sam bio primoran. Marko Pantelić, koji mi je mnogo pomogao i koji se kao legenda kluba zalagao za mene, mi je govorio: 'Ako sad odeš iz Olimpijakosa u Levadijakos, nikada se nećeš vratiti'. Tako je i bilo. Jednostavno, na pozajmicama te ne gledaju ozbiljno, radije će forsirati svoje igrače. Ili ako ne vide neku korist, tvoj dolazak je nepotreban".
Ljeta 2012. godine, nakon "bačenih" godinu dana, obreo se u OFK Beogradu. Iznenađujuće, ali tako je moralo da bude.
"To je bila neka prekretnica. Da u OFK Beogradu nisam odigrao kako treba, vjerovatno bih počeo da sumnjam u sebe. Stvarno sam igrao dobro u tandemu sa Draganom Bogavcem", rekao je Grbić, koji je te sezone postigao devet golova i potpisao 10 asistencija.
To ga je preporučilo Partizanu koji je dobio bitku sa Crvenom zvezdom.
"Praktično sam se dogovorio sa predsjednikom Crvene zvezde Draganom Džajićem, ali Zvezda nije mogla da se dogovori sa Olimpijakosom. Tadašnji trener Partizana, Vuk Rašović, me zvao i ja sam mu rekao da sam dao riječ ljudima iz Zvezde, pa ako može da sačeka. Iz Zvezde se nisu javljali, a sa Partizanom sam se za dan dogovorio".
PARTIZAN, TITULA I DVIJE LIJEVE KOPAČKE
Dolazak u "crno - bijeli" tabor nije bio idealan. Predstavljen je kao veliko pojačanje, a do januara 2014. godine praktično nije igrao...
"Nije počelo dobro, jer smo ostali bez Evrope, a prvi put na pripreme nisam došao maksimalno spreman. Ne mogu ništa da zamjerim Rašoviću što nisam bio standardan. Došao je Marko Nikolić, razgovarao sam sa njim i rekao mu 'imam ponudu da idem, ali želim da ostavim trag u Partizanu', a Nikolić mi je rekao: 'samo treniraj i ne brini'", prisjeća se Grbić, dok se raduje razgovoru o sezoni 2014/2015. kada je osvojena titula...
"Odigrao sam 30 i nešto utakmica, uzeo titulu, ušli smo u Ligu Evrope. To je najljepša sezona".
Posljednjih pola godine u Partizanu desio se Augzburg...
"Vodiš 1:0, misliš da si prošao, ali te godine kao da je nešto bilo protiv nas. Kada smo primili gol 10.000 ljudi plače, a meni osjećaj u stomaku kao nikada do tada. Kada sve podvučem, zadovoljan sam učinjenim u Partizanu, ali ni tamo nisam ostavio trag kakav sam želio. Međutim, lijepo je kada te pamte".
A Grbića će u Partizanu pamtiti i po dvije lijeve kopačke. I to je na neki način obilježilo njegovu dvoipogodišnju epizodu u Partizanu. Bio je to odgovor na izjavu Aleksandra Vučića da 'nije on kriv što igrači Partizana imaju dvije lijeve noge, pa ne mogu da daju gol' nakon pitanja što mu navijači "crno - bijelih" skandiraju pogrdno.
"Nije to bila šala. Svi mi živimo od fudbala. Pred utakmicu sa Jagodinom u karantinu smo gledali tu emisiju, a kada je izjava došla od jednog inteligetnog čovjeka, koji je tada premijer, a sada predsjednik, zaboljelo je sve igrače. Rekao sam tu noć: 'ako postignem gol, obući ću dvije lijeve
kopačke i stati ispred kamere'. Tako je i bilo, a meni se namjestio da pogodim odmah u 2. minutu".
I to vam govori koliki je šmeker rođeni Podgoričanin...
"Igači smo Partizana, većina od nas su bili reprezentativci, tako da niko ne može tako da priča o nama. To su kasnije navijači prepoznali na svoj način, napravili majice sa našim likovima i porukom 'teroristi'. Naravno, Vučić je to prepoznao kako treba, isti dan se izvinio".
Teoraija zavjere govori da te je taj simpatični gaf koštao karijere u Partizanu, te da se umiješala politika...
"Ne želim da pomislim da to može uopšte da se desi".
Griješio sam...
Beograd te vratio na pravi kolosjek, a Turska (Akhisar, Adana) opet unazad. Još jedne praktično dvije "bačene" godine (januar 2016 - januar 2018).
"Nema potrebe da pravdam sebe, da govorim nisam igrao zbog ovoga ili onoga. U Akhisar sam došao na molbu trenera, a odmah poslije prve polusezone nisam bio u planovima. Tako je to u Turskoj, jedan dan si bog, a drugi u drugom timu. Adana je trebala da bude lijepa priča, ali nije bilo finansija i sve se raspalo. Ne mogu reći da je Turska bila promašaj, sve su to lijepa iskustva, bila loša ili dobra. To je jedan period u kome sam ojačao psihički".
Kada je odlazio u Olimpijakos, bio je ubjedljivo najbolji naš igrač u situaciji 1 na 1. Danas kada pogledamo, nije ostvario uspjeh koji mu se predviđao. Gdje je bila greška?
"Da mi je sadašnja glava i smirenost, da umijem da prećutim što prije nisam mogao, sve bi bilo drugačije vjerovatno. To je moja najveća greška. Jezik mi je bio brži od pameti, išao sam srcem. Treneri su znali da mi zamjere što uvijek stanem na stranu ovoga ili onoga. I to me cijelu karijeru prati", otvara se do kraja Grbić, koji se promijenio...
"Svi ti moju ispadi su uticali, a teško ljudi mogu da shvate da sam se promijenio. Ali jednostavno nisam mogao da ćutim. Kada sam došao u Olimpijakos, nisam mogao da se suzdržim, nego kad me nema u ekipi ja nervozan, šutiram lopte. Tako te treneri opipavaju. A to su stvari koje ne smiješ da radiš. Žalim sada, ali to je život. Ne možeš da ga predvidiš. Mislim da sam mogao više, ali ovo koliko je dao bog, zadovoljan sam".
To je priča čovjeka dječačkog osmijeha koji svi lako zavole. I koji još nije rekao posljednju riječ što se tiče terena.
“Pripreme u Budućnosti počinju 10. juna, a doći ću spreman. Vladimir Krunić je zadužen za moju
spremu, a od kada sam sa njim nisam imao nijednu povredu. Posvećen je maksimalno, dugujem mu mnogo. Pomaže mi i savjetima i radom. Veliki čovjek”, jasan je Grbić, koji se ne odriče reprezentacije još uvijek…
“Zašto ne bih razmišljao o reprezentaciji? Sa selektorom i cijelim stručnim štabom imam dobar odnos. Selektor je preporodio A selekciju, nema problem da pozove igrače iz naše lige. Ako budem pružao partije kakve mislim da mogu, ne vidim razlog da me ne pozive. Naravno, na mom mjestu igraju Marko Janković i Marko Vešović - prvi je naš najbolji igrač uz Jovetića, Vučinića i Savića, a drugi je u životnoj formi”.
PONOSAN NA ITANU, VALVERDE GENIJE
Petrova rođena sestra, 21-godišnja Itana Grbić, je rukometašica Budućnosti i reprezentativka Crne Gore. I nevjerovatno podsjećaju jedno na drugo...
"Još je gledam kao malu sestru, ne mogu da shvatim da je odrasla, igra za reprezentaciju. Sada me je pretekla, igra Ligu šampiona, za reprezentaciju, više nisam glavni", rekao je Petar Grbić sa osmjehom na licu, koji je prezadovoljan što je Itana srećna.
"Rano je otišla u Skoplje, imala lijepo iskustvo u klubu koji je manji od Budućnosti, a sada je tu i srećna je što je meni najbitnije. Savjetujem je da ne pravi moje greške. Podsjeća na mene, temperamentna je, zato pričam sa njom da je smirim kad treba i uspijevam u tome. Veliki je borac, srećan sam šta je sve napravila, a siguran sam da će napraviti još".
Ernesto Valverde je ljetos preuzeo Barselonu, a trenirao je Olimpijakos u dva navrata (2008 - 2009, 2010 - 2012). I dokazao se kao trener, pošto Barsa
dominira u aktuelnoj sezoni...
"Uvijek sam pričao da je to najbolji trener. Sad će da bude 'ovo priča, jer je trener Barselone'. Što je Barselona tada igrala u Evropi, to je Oli igrao u Grčkoj. Kada sam se upoznao sa presingom po cijelim terenu, kratkim pasovima, sve u prostor, meni je to bilo strano. Pobjeđivao je Arsenal sa Van Persijem, Borusiju iz Dortmubda sa Geceom, Levandovskim", rekao je 29-godišnji Petar Grbić, koji poriče priču da je Španac strog.
"Ne može preko Barselone. Nije strog, ali ima discipline u igri. Vodi računa o svakom segmentu. Veliki je taktičar, non stop živi za fudbal. Čelična disciplina se vidi na utakmici i treningu. Kad se radi, radi se. A van treninga je uvijek rapoložen za šalu".
I još nešto - boravak u Olimpijakosu će pamtiti po tome što je upoznao današnjeg kuma Ljubomira Fejsu, a iz Partizana mu je ostalo druženje sa legendarnim Sašom Ilićem i golmanom Milanom
Lukačem sa kojim je bio u Akhisaru. Sašu zovu čaša, a za Petra kažu da je nedisciplinovan.
"Praktično tri godine smo igrali u Partizanu, dvije se čujemo po cijeliu dan, a nismo dva puta popili u životu. Za mene kažu da sam problematičan, a sada šta god radio, to ne možeš da promijeniš", rekao je Petar Grbić, koji dodaje...
"Govorio sam Saši tebe zovu Saša - čaša, a nikad nećeš da popiješ. Vjerovatno je izlazio kada je bio mlađi kao kapiten, legenda kluba i onda je to tako ostalo".