„Ne postavljamo sebi gornju granicu“ kažu u razgovoru za MONDO braća Pavićević, tvorci košarkaškog čuda iz Bara najavljujući da su, uz adekvatnu podršku, spremni da se prihvate i kandidature za ABA titulu.
Krilatica da je karakter sudbina možda i najbolje opisuje sportski put braće Pavićević, Mihaila i Đorđa, kreatora košarkaškog čuda iz Bara o kojem ovih dana bruji sportska javnost bivše velike Jugoslavije.
Pet kola prije kraja ABA lige, njihov Mornar čvrsto drži četvrto mjesto regionalnog šampionata koje vodi u plej-of i na dobrom je putu da ostvari zapažen rezultat u FIBA Eurokupu. Igra barskog -ABA ligaša, pri tom, plijeni atraktivnošću ali i prije svega samopouzdanjem koje im je donijelo tri vezane pobjede u gostima u mečevima na kojima su gubili po 20-ak poena.
Upravo je samopouzdanje najprepoznatljivija zajednička crta i starijeg Mihaila i mlađeg Đorđija, uz neizmjernu ljubav i posvećenost košarci koja ih je dovela u poziciju da klub koji nije državni pa čak ni gradski projekat, i iza kojeg ne stoji nijedan moćan sponzor, dovedu među top četiri ekipe jednog od najkvalittnijih klupskih takmičenja Evrope.
„Kada pričamo o uspjehu Mornara ne treba da nas stavljate u istu ravan. Bilo bi nepošteno - ja živim od košarke i put me vodio od Bare, preko Beograda, Helsinkija, Kipra, Kine... Za svo to vrijeme Đoko je bio u Baru i strpljivo gradio, ulagao ogromna sredstva da bi klub bio na ovom nivou na kojem je sada. Zato mi zapara uši kad vaše kolege napišu ili kažu „puleni Mihaila Pavićevića“. Nisu oni moji, već izabranici Đorđija i Mihaila. Tim redom“, kaže šef struke Mornara za MONDO.
Na pomen njihove posebne veze, bratske ali i košarkaške, Pajo, kako stratega Mornara zovu u njegovom rodnom gradu, kaže da može da prizna da ima braće koja su složna kao on i Đorđije, ali ne i da ima složnijih od njih dvojice.
„Mi smo kao jedan i to nosimo iz porodice koja nam je svetinja. Iz tog odnosa proizašla je i ova priča“, dodaje Mihailo.
Na povratku Mihaila u matični klub iz Liaoninga sa kojim je stigao do finala kineskog prvenstva, insistirao je upravo Đorđe.
„Ova kombinacija koju smo napravili prošle godine se pokazala izvanrednom. Pajo je vodio sve treninge a ja sam bio prisutan tu iz svog ugla, vodio utakmice. I u takvoj situaciji smo nalazili odlična rešenja i slagali se, izborili opstanak u debitanstkoj sezoni a ove godine nam ide mnogo bolje i sve je lakše“, nadovezuje se Đorđije „kriveći“ starijeg brata da ga je „zarazio“ ljubavlju prema košarci.
On podsjeća na Mihailovu izjavu sa početku priprema minulog ljeta da je takmičarski cilj plasman u plej of ABA lige.
„Rekao je to nakon samo par treninga i zabranio da se pominje riječ opstanak. Ponosan sam na to što smo stvorili, i na ljude oko nas. Veliko povjerenje između nas je obostrano, prije svega moje u njega. Pajo je ipak potpuno profesionalno posvećen i ja mogu da razgraničim takav odnos od želje koju ja imam za košarkom. Kad radiš svoj posao, kada ga znaš otvoren je put ka uspjehu više nego kada se učiš u hodu“, kaže mlađi od braće Pavićević, koji kako naglašava Mihailo, uprkos tome što obavlja i funkciju menadžera kluba ne propušta kao član stručnog štaba nijedan trening.
Rezultatski i organizacioni uspon Mornara stigao je nakon preokreta koji podsjeća na one kojima su Barani ove sezone dolazili do pobjede na gostovanjima Partizanu, FMP-u, MZT-u...
U poslednjim godinama trajanja državne zajednice Srbije i Crne Gore „košarkaški ponos Bara“, kako u gradu pod Rumijom zovu svoj najpopularniji sportski kolektiv, bio je praktično pred gašenjem. Spasila ga je grupa barskih privrednika ali je i taj model finansiranja kratko potrajao. Klub sponzora počeo je brzo da da biva sve malobrojniji dok sav teret finansiranja kluba nije spao je na Đorđija Pavićevića.
„U jednom trenutku ljudi koji su finansirali klub nisu više mogli da prate finansijske potrebe Mornara. U tom trenutku ostao sam sam zahvaljujući tome što je moja finansijska situacija u tom periodu bila bolja. Negdje u to vrijeme prelomili smo i da mijenjamo plan podstakuti jednom specifičnom situacijom: imali smo 17 reprezentativaca stasalih u našem klubu a da su to svi prećutkivali da bi sve zasluge pripisali sebi. Taj momenat je dodatno podgrijao želju da dokažemo da smo i mi kadri za veći rang takmičenja. Isplanirali smo strategiju za pravljenje tima i organizacije koja će da nam omogući plasman u ABA ligu za dvije godine. Ispostavilo se da je plan bio dobar“, priča Đorđije.
Poseban motiv je bio, kako kaže alfa i omega Mornara, da dokaže „da i mi u Baru znamo košarku, i u trenerskom i u organizacionom smislu, bolje od nekih koji nisu poštovali naš doprinos“.
„Ovim rezultatima u ABA ligi smo to potvrdili. Za kratko vrijeme smo napravili i rezultate i atmosferu i uslove... Bili smo dobri domaćini Superkupa i znamo da sve ekipe jedva čekaju da ponovo gostuju u Baru. To imponuje svima nama u klubu“, komentariše Đorđije uz opasku da i kada bi Mornar do kraja sezone izgubio sve utakmice ovo bi bila istorijska sezona za košarku u Baru.
U Mornaru, međutim, ne namjeravaju da stanu.
„Ne postavljamo sebi gornje granice. Ako nas budu podržali finansijski, odnosno omogućili da budemo na tom planu na približno istom nivou kao što su Zvezda, Cedevita ili Budućnost, možda dođemo u situaciju da postanemo kandidat za osvajanje ABA lige. Kada se radi na pravi način, ako je finansijska podloga takva da se svako može da radi svoj dio posla, onda mogu da se daju i ovakve izjave“, naglašava Đorđije i dodaje „kad se držite svoga posla, možete da se nadate da ćete da uspijete“.
„Ima dosta klubova čiji vlasnici, finansijeri nisu ljudi iz košarke. Vole ovaj sport i podržavaju ga, ali dolazi do raskoraka između znanja i ambicija, uloženog i rezultata. Ima ekipa u koje je mnogo uloženo, da ih ne pominjem, a čiji rezultati ne odgovaraju ni izbliza sredstvima koja su u njih „usuta“. Ovo što mi pravimo sa sa skromnim budžetom, je takav rezultat da čak i neki ljudi koji su, da se tako izrazim, iz vrha države, ne mogu da povjeruju šta smo postigli“, dodaje mlađi Pavićević.
Kao jedan od presudnih faktora uspjeha Mornara, pored navedenih, Pajo ističe fenomenalan osjećaj za košarku njegovog mlađeg brata.
„Svi se čude kako s tako malim budžetom dovodimo tako dobre igrače. To je Đokova zasluga. Pomažem mu iz iskustva u radu sa srancima, ali on ima fenomenalan osjećaj za igru i igrače i to je ono što ne možete da nađete u knjigama. Toga jednostavno nema u stručnoj literaturi – ili imaš ili nemaš taj talenat. Primjer: Otišao je da gleda Rosa u Tivat kada je ovaj sa svojim starim timom gostovao Teodu u balkanskoj ligi. I odmah me je zvao i rekao „strašan igrač“. Znao sam da tu nema greške“, opisuje Mihailo.
Kao najbolju ilustraciju menadžerskog dara svog mlađeg brata pomenuo je izbor Uroša Lukovića.
„Kada smo ga angažovali, a Đoko ga je odabrao, imali smo stotine poziva sa savjetima - gdje njega, on je lijen. Pogledajte šta se ispostavilo – Uroš je, da se izrazim eufemizmom, na utakmicama sve osim lijen“, prokomentarisao je Mihailo.
Braća Pavićević bila su prije tri decenije udarni tandem Mornara u godinama kada se barski klub borio za plasman u košarkašku elitu bivše SFRJ. Mihailo je bio košgeter koji je redovno ubacivao 40 i više poena i kada nije bilo trojki, dok je Đorđije igrao na poziciji plejmekera. Pajo se složio sa našom ocjenom da na sličan način funkcionišu i sada kada mečeve Mornara posmatraju sa klupe.
„Ima toga, prenijeli smo taj odnos sa terena, on plejmekera, a ja beskompromisnog „trpača“, „skorera“. On je smireniji. Kamo sreće da sam imao njegovu narav. Dalje bih dogurao. Ali razlike su neminovne i među braćom. One nas tjeraju da zajednički pravimo bolje rezultate“, komentariše Mihailo, koji je već decenijama poznat kao jedan od najtemperamentnijih trenera sa ovih prostora.
Kaže da je svjestan svog temperamenta i priznaje da i od prijatelja dobija savjete da mirnije proživljava meč.
„Na takve savjete često podsjetim na primjer Željka Obradovića. Kod njega nema razlike kada vodi najobičniju ligašku utakmicu od finala. Imate osjećaj da će da eksplodira, a on je najbolji svih vremena. Mogao bi da sjedi kao Fil Džekson i da mu niko ništa ne prebaci. Ali to je on. Ni ja ne mogu da budem neko drugi. Gledao sam drugačije trenere - gubi im ekipa 30 razlike a oni mirno sjede. Meni je to nepojmljivo, da sam predsjednik kluba a to da vidim, odmah bi mu dao otkaz“, priča Mihailo.
O svojoj temperamentnoj komunikaciji sa igračima kaže: „Ne bježim od svog karaktera, znam da nije nimalo lak, ali kad igrači shvate koliko želim da daju maksimum, sve počne bolje da funkcioniše. Lakše trpe moju viku i sve. To im odmah i kažem – dobro je dok vičem na tebe, zabrini se kad ućutim“.
Razgovor sa Pavićevićima vodili smo uoči i tokom uvodnog dijela pretposlednjeg treninga pred veliki crnogorski derbi. Pozivna atmosfera u sali za to vrijeme mogla se prepoznati i na licima igrača, trenera ali i nekoliko članova uprave. Pajo se na našu primjedbu da se dobra hemija u ekipi prepoznaje i na treningu, nadovezuje priznanjem da je taj potencijal prepoznao još ljetos i da je baš zato bio optimista.
„Na početku priprema vidio sam nevjerovatnu radnu atmosferu, i na osnovu toga sam zaključio da imamo pravo na nadu da možemo da podignemo ljestvicu, iako smo imali sa sasvimnovi tim. Znam da sam vrlo zahtjevan kao trener ali da bi nešto postigli morate da vjerujete u to što radite. Ja sam vjerovao u naš rad. Kad sam rekao da ćemo da napadnemo plasman u plej of, trebalo je izdržati skeptične komentare dijela javnosti. Ali, nisam od onih koji su sa mnogo ozbiljnijim budžetom od našeg proklamovali kako im je takmičarski cilj opstanak da bi uspjeh bio veći ako ostvare bolji rezultat. To je čista demagodija i ja nisam od onih koji je primjenjuju“, komentariše stariji Pavićević uz priznanje da mu se takva iskrenost nije dobro vraćala kroz karijeru.
„Nisam diplomata iako sam odnedavno dobio i takvu funkciju“, našalio se Mihailo aludirajući na svoje zvanje počasnog konzula Finske u Crnoj Gori.
Šef struke Mornara postao je i prepoznatljiv u ABA ligi po svom, na ovim prostorima ne baš često praktikovanom sistemu igre. Priču na ovu temu, stariji Pavićević, međutim, nije želio da uzdiže na nivo „više matematike“.
„Trenerski posao je jednostavan – treba postaviti odgovarajući sistem u skladu sa profilom igrača kojima raspolažeš. Ako tu pogriješiš onda si ušao u pogrešan voz i što više putuješ dalje si i od zacrtanog cilja. Potvrdilo se da smo postavili dobar sistem. Zato smo ispočetka bili simpatični, pa onda iznenađujući a sada se naše partije i rezultati već tretiraju kao normalni. Na ovom tragu, uvijek stojim na onoj da je bilo kakav sistem bolji od najbolje improvizacije. To se potvrđuje velikim brojem mečeva koji smo dobili u neizvjesnoj završnici. Parafrazirao bih Bila Beličika, kolegu iz američkog fudbala, trenera Nju Inglanda, koji kaže da kada dođe ključni period meča igrači mogu da budu umorni ali ne i sistem“, kaže uz osmjeh Mihailo.
Na konstataciju da sistem po kojem funkcioniše Mornar više liči na američku nego jugoslovensku školu košarke, Pavićević se prisjetio savjeta koji je dobio od legendarnog trenera Slobodana Pive Ivkovića.
„Kao mlad trener pitao sam ga a savjet u kom pravcu da razvijam svoj sistem igre i dobio lucidan odgovor – „komšija tu ne mogu da ti pomognem, to moraš sam. Nikoga ne kopiraj. U šumi si, imaš znanje ali moraš da nađeš svoj put da izađeš na čistinu“, rekao mi je Piva. Tada sam se opredijelio za tranzicijsku brzu košarku sa mnogo šuteva za tri poena. To je sada dominantna košarka, pravac koji je poprimio još veću dimenziju pojavom Stefa Karija i Golden Stejta, sistem u kojem se pomalo gubi uloga centra“, dodaje Mihailo uz priznanje da je potpuno okrenut američkoj školi košarke.
„Uz dužno poštovanje evropske košarke ali mislim da sve što je novo dolazi iz SAD. Španci su pokazali sjajne mečeve u finalima sa američkim drim timom upravo kada su prihvatili taj sistem. To je atraktivna košarka koju svi vole, istina i rizična košarka za koju treba imati i hrabrosti. Treba biti obazriv jer je tanka linija između brze i ulične igre i sve brzo može da pređe u onu „open-dawn“ košarku. Mi tu držimo kontrolu da se uvijek zna šta radimo ma koliko brza igra bila. Ali, igrači znaju moj princip - ako si sam i ne šutneš ideš na klupu“, objašnjava Mihailo.
Jedan od specifičnih detalja „Mornarovog sistema“ koji forsiraju Pavićevići je i ne pridavanje prevelike pažnje skautingu protivnika.
„Ova igra na dva fronta, natjerala nas je da primijenimo sistem treninga koji se praktikuje u NBA. Između utakmica, to su uglavnom treninzi oporavka u koje ne uključujemo veliku „nauku“ oko skautinga rivala, odnosno ukojima ne opterećujemo igrače najsitnijim detaljima igre protivnika. Ne gubimo mnogov vremena na to, dobiju osnovne informacije kako treba da igramo u napadu a mnogo smo više fokusirani na svoju igru. Od trenera Konektikata Džima Kalhuna dobio sam sjajan savjet - čim više pričaš o protivniku nego o sebi stavljaš svoj tim u podređeni položaj. Ne kažem da je moj sistem najbolji ali za sada funkcioniše dobro“, kaže šef struke Mornara i dodaje da ga čini presrećnim što vidi da njegovi izabranici uživaju u igri.
„Kad to vidimo, uživamo i mi u stručnom štabu, uživa publika“, zaključuje Pavićević.
Porodična atmosfera u Mornaru adut je ABA ligaša iz Bara ne samo zbog činjenice da dvije najvažnije funkcije u klubu pokrivaju braća Pavićević. Upravu kluba čine ljudi koji su višedecenijski prijatelji i članovi barskog košarkaškog bratstva koje je pod Rumijom iskovano još prije 40 godina kada je u ovom gradu hram „kraljice igara“ bila sala osnovne škole Jugoslavija sa 300 mjesta u kojoj je mečeve Mornara pratilo nikad manje od 2,000 ljudi.
Upravo u toj nadrealnoj atmosferi, u kojoj se podjednako znojilo na parketu i na tribinama, mali lučki grad na jugu Jadrana zaslužio je epitet košarkaškog, što će decenijama kasnije potvrđivati lansiranjem NBA asova Nikole Vučevića i Saše Pavlovića,nekadašnjeg reprezentativca SRJ i kapitena Partizana Đura Ostojića (danas potpredsjednik i glavni operativac Mornara), Mladena Šekularca...
Oni Barani koji su imali privilegiju da dožive košarkašku strast iz sale OŠ Jugoslavija 80-ih godina prošlog vijeka, i danas dišu uz Mornar. Đorđije Pavićević ne skriva da mu je san da u svoj rodni Bar vrati košarkašku groznicu iz vremena kada je bio plej Mornara. Rezultatski i organizaciono odavno je uspio u tome, a u nekim mečevima atmosfera u Topolici bila je ne manje grozničava od one od prije tri decenije kada je barski klub igrao utakmice za plasman u elitu.
„Bar je minulih dvadesetak godina doživio velike demografske promjene, od lučkog gradića postao je najveći primorski grad na ovom dijelu jadranske obale. Ovaj podvig kluba treba da posluži i kao faktor u građenju novog imidža grada. Svjestan sam da košarkom ne možemo preko noći da uzdignemo duh jedinstva, ljubavi i pripadnosti gradu kao što smo 80-ih kada je Bar bio duplo ili troduplo manji. Ali putujemo u tom pravcu i nadam se da će i oni koji ne prepoznaju sada Mornar kao svoj, uskoro vidjeti da činimo nešto što je dobro i za njih“, prokomentarisao je na kraju razgovora Đorđije Pavićević.