U razgovoru za MONDO Jasna Šekarić potvrdila: Olimpijske igre u Rio de Žaneiru biće i defitivno poslednje njenoj u takmičarskoj karijeri.
Zvanično najbolja strelkinja 20. vijeka, počela je prije nekoliko dana u Baru pripreme za Olimpijske igre u Rio de Žaneiru. Jedna od najboljih srpskih i jugoslovenskih sportistkinja svih vremena, riješila je dilemu da li će nakon svoje osme Olimpijade kao takmičar ulaziti i u devetu…
“Sada je već izvjesno da će ove Igre biti moje poslednje. Vrijeme je da se posvetim drugom dijelu angažmana u ovom sportu, da se okušam u trenerskom poslu koji me veoma privlači. Već sam počela s tim ali ne kao pravi trener već se trudim da djeci iz mog kluba pomognem koliko mogu. Ćerki sam i trener. Za sada mogu toliko, nju mogu da treniram ali za više nemam vremena dok sam aktivna kao takmičar”, kaže Šekarić na početku razgovora za MONDO.
Hoće li Olimpijske igre u Rio de Žaneiru biti i Vaše poslednje takmičenje?
“Kada se završe Igre nastaviću još malo, jer mislim da bi to bio preemotivni trenutak. Da nastup na Olimpijskim igrama bude moje poslednje tamičenje i da s tom mišlju ulazim u njega. To bi moglo da utiče emotivno na mene a želim da se lišim tog bremena pa ću produžiti još malo”.
Da li je prerano sada govoriti o takmičarskim ambicijama s kojima putujete na igre u Brazilu?
“Nije rano da se priča o ambicijama. One i vode sportistu kroz pripremni period. Mora da ima jasan cilj a meni je uvijek bio da idem na medalju. I samo to što sam počela sa pripremama za Igre sada, pokazuje s koliko volje i želje očekujem Igre, odnosno koliko želim što bolji plasman u Rio de Žaneiru”.
Zbog čega ste odabrali Bar za početak priprema?
“Zbog dobrih uslova, odličnog strelišta… Druga strana je to što sam dugogodišnji prijatelj sa Željkom Todorovićem,direktoru Trenerske Akademije Svetske streljačke organizacije osnivaču Streljačkog kluba Mornar u čijoj streljani treniram u Baru. To, naravno, nije razloig broj jedan. Ovdje sam prvenstveno zbog sjajnih uslova. U Beogradu je hladno, mali kalibar zahtijeva trening u zatvorenom a ovdje imam idealne uslove i mogu da treniram u obje discipline. Pri tom me je Baru dočekalo i miholjsko ljeto u kojem zbilja uživam. Tu su i rodbinske veze, Šekarići potiču iz Crne Gore”.
Hoćete li tokom priprema za Igre u Riju, boraviti ponovo u Baru?
“Početkom sledeće godine pravim novi plan, ali on će zavisti od selektora. Vidjećemo kako će on organizovati pripreme i gdje. Ako bude prostora doći ću ovdje još jednom, možda i dva put do odlaska u Brazil”.
Da li će nakon vaših poslednjih Olimpijskih igara uslijediti prve vase ćerke Lee, koja je juniorska rerpezentativka Srbije?
“Vidjećemo, streljaštvo je čudan sport u smislu da neki put neko ko pokaže talenat to ne ispadne kasnije kako se činilo da hoće. Iobratno da neko možda ima slabiji start ali sazri kroz treniranje pa se ostvari kasnije. Nekom treba duži, nekom kraći vremenski period. Nezgodno je za prognozu Vidjećemo. Najbitnije je da ima volju i želju, da ne zaboravlja trening, da ne moram ja da je opominjem nego ona sama to nosi. To je veliki pokazatelj da može da bude dobro”.
Strijelci iz Srbije su već decenijama svjetska klasa. U Crnoj Gori je poslednjih godina urađeno mnogo na razvoju uslova za razvoj streljaštva ali nema još uvijek medalja sa velikih takmičenja…
“To je proces koji traje. Dobri uslovi su peduslov da nešto ide ali treba i vrijeme da prođe, da stasaju djeca. Mislim da će za par godina da se vide rezultati. Takav je ovo sport, ne može ništa preko noći”.
Teško je naći sport u kojem, kao u streljaštvu, tako male nijanse odlučuju o rezultatu, odnosno uspjehu i neuspjehu. Da li je to uticalo na trend uvođenja psihloga u trenažne timove strijelaca?
“Recimo da je to trend mlađih generacija, ja nikada nisam pribjegavala tome što ne znači da ne bih sada da sam mlađa ili na početku karijere. To zavisi od trenera koji sve organizuje. Psiholog ne može da škodi, u svakom slučaju. Nisam imala takvu podršku ne zato što nisam htjela već je jednostavno streljaštvo je bilo na tom nivou tada da to sve nije bilo uključeno ranije. Ko zna šta bi bilo da sam imala uključenog psihologa, možda bi imala još bolje rezultate. Šalu na stranu, imala sam sreće da je moj mentalni sklop bio takav kakav jeste i da sam bez pomoći psihologa uspijevala da zdravom logikom i razmišljanjem prolazim i kroz uspjehe i neuspjehe. Sve je to sastavni dio sporta, da se podnese uspjeh ali i neuspjeh”, zaključila je Šekarić.