Mirko Raičević je osvojio pehar Kupa sa ekipom Mladosti, sa tim trofejom je završio fudbalsku karijeru - priča o počecima, Budućnosti, Crnoj Gori, Mladosti, poslu direktora omladinske škole “romantičara”
Neumorni vezista. Crnogorski Gatuzo. Simbol Budućnosti, ali i Mladosti. Legendarna "šestica". Srce svakog tima za koji je nastupao.
Sa kapitenskom trakom oko ruke, peharom Kupa Crne Gore podignutim visoko uvis i pobjedničkim krikom koji je odjekivao u vreloj majskoj noći, Mirko Raičević stavio je tačku na lijepu avanturu. Čuveni Ćiro u dresu Mladosti u finalu masovnijeg takmičenja protiv Igala odigrao je posljednji meč u karijeri.
I završio ga na rukama saigrača trijumfalno, kako dolikuje velikima...
“Što se igre tiče, to je to. Biću uz ekipu tokom evropskih mečeva, isključivo kao podrška, ali sa fudbalom je 99% gotovo”, rekao je za Dnevne novine popularni Ćiro, koji je ulaskom na poluvremenu pokrenuo Mladost protiv Igala (2:0) u finalu Kupa, pa su tako “romantičari” došli do drugog trofeja u Kupu.
“Ne govorim l00%, jer bih kao vojnik kluba, morao da uskočim i pomognem u slučaju nekih ne daj Bože povreda i nepredvidenih situacija, ali u principu kraj je. I baš je sjajno što se završilo na ovakav način na našem najvećem stadionu, u finalu, pred dosta publike, sa trofejom. Nije moglo ljepše”.
Iz trofejne sadašnjosti vraćamo se četvrt vijeka unazad. Prvi susret sa velikim terenom imao je na nekadašnjem Cvjetnom brijegu u dresu OFK Titograda. Logično, jer klinac odrastao na Draču, u kući čiji dvorišni zid se naslanjao na stadion, drugačije nije mogao. Za nekog ko je brzo pokazao više od vršnjaka prirodan je bio prelazak u Budućnost. Ali i brz rastanak sa “plavima”...
“Dobio sam poziv Obilića, u to vrijeme izuzetno jakog kluba i odlučio sam kao kadet da odem za Beograd”, sjeća se Raičević (ne)očekivanog odlaska u glavni grad tadašnje SR Jugoslavije.
Profesionalni debi u dresu Mladog Obilića (Beogradska zona), pa pozajmica u Žitorađi nisu ga zadovoljile. Nije to bio put koji je zacrtao.
“Želio sam da igram na jačem nivou i odlučio sam da se vratim kući. Sjećam se kao da je juče bilo, pošao sam na stadion Budućnosti, pokucao na vrata tadašnjeg direktora Žarka Vukčevića i pitao 'Mogu li ja kod vas’. Odgovor je bio potvrdan, nisu me mnogo interesovali uslovi, bitno je bilo da treniram, da se vratim u fudbalski život”.
Ostao je pet (najljepših) godina, brzo postao i kapiten dominirao u Drugoj ligi Jug, bio strah i trepet za rivale u eliti SiCG, igrao čuvene mečeve sa Deportivom...
“Nezaboravno. I ti mečevi sa jakom La Korunjom, veliki derbiji u tadašnoj zajedničkoj ligi, navijači, titula na oproštaju. Svaki podgorički klinac kada počinje da igra fudbal sanja o trofejima sa omiljenim timom. Meni se to desilo u mom gradu, pred mojim Varvarima”, prisjeća se Raičević.
Baš ti Varvari koji i kada Raičević igra u dresu rivala znaju da se glasnu sa "Ćiro kapiten" ili "Jedan je Ćiro kapiten" (a on im odgovori sa rukom na srcu), što valjda dovoljno govori o tome kakav je utisak ostavio topeći plavi dres znojem za malo su ljeta 2015. dosanjali povratak iskusnog veziste pod Goricu.
“Nakon sedam odličnih godina u Ukrajini (Zorja, Odesa, Hoverla), bilo je dogovoreno, a i nekako prirodno, da se vratim u Budućnost. Neki, međutim, nijesu htjeli tako. Šteta, uvjeren sam da bih pomogao”.
I umjesto da nagomilanim iskustvom, kvalitetom i znanjem pomogne “plavima”, odlučio se za povratak na mjesto odakle je stvarno krenuo. Stadiona na Cvjetnom brijegu više nema, ona ista, njegova, kuća sada gleda u dvorište Osnovne škole "21. maj" Mladost je sada stacionirana na Starom aerodromu.
“Naišao sam od starta na pravi odnos rukovodstva kluba, ponosno nosio crveni dres, odigrao 101 utakmicu i na taj način se odužio na povjerenju. Osvojio sam titulu, sada i Kup, to su stvari koje se pamte”.
Na vrijeme koje dolazi i novi posao rukovodioca omladinske škole "romantičara" gleda s optimizom.
“To je sada plan, sa čelnicima kluba treba samo da se definišu neke sitnice. Želim da se bavim trenerskim poslom, da znanje stečeno tokom godina igranja prenesem na mlađe. Da probam da ih trgnem, jer nije dobro kada Ćiro sa 36 godina trči najviše. Pazite, meni imponuje, ali nije dobro za fudbal da ja imam mnogo veću želju od onih pred kojima je budućnost”, govori Raičević, koji je ove sezone osvojio Kup, pretrpošle titulu sa “romantičarima”, a 2008. titulu sa “plavima”.
A, ime Mirka Raičevića ostaće upamćeno i u istoriji crnogorskog reprezentativnog fudbala. Popularni Ćiro igrao je (kao starter) čuveni prvi meč “hrabrih sokola” protiv Mađarske (2:1). Kišnu noć pod Goricom nikada neće zaboraviti...
“Nevjerovatna stvar je bila biti dio tog tima, te grupe igrača koji su igrali premijerni meč naše reprezentacije. Tek kasnije shvatiš koliko je sama činjenica da si bio tog spektakla, privilegija. Šteta što moja karijera u nacionalnom dresu nije potrajala, s obzirom da sam odigrao samo tri utakmice (Mađarska, Japan i Kolumbija na Kirin kupu), ali i ovo iskustvo zaista je bilo posebno”, jasan je Mirko Raičević.