Velemajstor iz Nikšića Mirko Vučinić je očekivano okačio kopačke o kiln, a kolege iz Dnevnih novina imaju predlog za FSCG za spektakularan oproštaj strijelca 17 golova na 45 utakmica u crvenom dresu
Moglo je odavno da se nasluti, znao je i ranije da to vješto provuče kroz rijetke izjave za domaće medije, ali je od juče i definitivno - Mirko Vučinić je odlučio da završi igračku karijeru.
"Što se tiče fudbala - to je to", potvrdio je za TV Vijesti jedan od najboljih crnogorskih igrača u istoriji, sigurno najbolji naš fudbaler u XXI vijeku.
Očekivano, jer dugogodišnji kapiten Crne Gore od teške povrede ligamenata koljena 18. novembra 2015. nije igrao fudbal, ne računajući dva neuspješna pokušaja povratka u pravi ritam u dresu reprezentacije, oba puta pod Goricom.
Nekoliko minuta u finišu protiv Poljske krajem marta 2017. i poluvrijeme protiv Irana prije tačno godinu dana.
Baš taj meč sa ekipom koju predvodi Karlos Keiroš i koja je učesnik Mundijala u Rusiji ostaće upisan kao posljednji Mirkov nastup u omiljenom dresu.
A ne bi smjelo da bude tako... Jer takav majstor zaslužio je bolji, ljepši, spektakularniji oproštaj. Na kraju, zaslužio je krcat stadion, na kojem je pružao partije za pamćenje. I veliki naklon svoje omiljene publike.
Zbog toga ćemo ljudima iz Fudbalskog saveza Crne Gore dati ideju, na neki način apelovati na njih, bez pretjerane namjere da im se miješamo u posao - pružite šansu našim navijačima da se još jednom poklone maestru!
Idealna prilika je pred vama (nama). Prijateljski susret 2. juna protiv Slovenije na našoj najvećoj areni može umjesto pukog otaljavanja posla na završetku sezone i običnog meča da se pretvori u neviđeni spektakl. Vučinić je u Crnoj Gori (prolazi edukaciju za trenersku licencu) i to je dobra polazna tačka, a druga šansa u skorijoj budućnosti ne postoji, jer su prijateljski mečevi praktično ukinuti pokretanjem Lige nacija.
Jasno je i da se Mirko pita i da možda razmišlja u pravcu da organizuje oproštaj, na koji bi stigli njegovi nekadašnji saigrači iz Sutjeske, Lećea, Rome, Juventusa, Al Džazire, pa čak i reprezentacije. Bio bi i to naravno istinski spektakl (još kada bi bio organizovan u Crnoj Gori) i naš as je to apsolutno zaslužio, ali i oproštaj od devetke reprezentacije mora da bude poseban. Mora. Da se makar na trenutak prijestimo svih majstorija, dodira klase, onog unikatnog milovanja lopte, čuvenog trka... I da navijači, uz dugotrajni aplauz, još jednom iz sveg glasa "zagrme" ono čuveno "Mirko, Mirko".