Odlazak Silvija Berluskonija sa čelne funkcije Milana označio je kraj jedne fudbalske epohe.
U nedjelju veče na krcatom San Siru, Milan i Inter su podijelili bodove. U skromnoj fudbalskoj predstavi Inter je u 93 minutu iščupao bod golom Perišića. Ali sve je nekako bilo u drugom planu te večeri....Jer, Silvio Berluskoni je posljednji put kao većinski vlasnik svog Milana gledao gradski derbi.
Curva sud je znala da se zahvali najuspješnijem predsjedniku u istoriji fudbala za sve što je učinio za klub. Ova fotografija samo je djelić pozdrava velikom Silviju:
Berluskoni je odlučio da proda svoje "čedo" koje je 1986 godine spasio od bankrota i tokom 30 godina vladavine učinio ga jednim od najvećih klubova svijeta. Medijski tajkun i bivši premijer Italije je uvijek isticao da je Milan njegova najveća ljubav a tako se prema njemu i odnosio.
Svoju ljubav je pokazao i sada prodajom kluba Kineskom konzorcijumu, uvidjevši da ne može da prati novonastalo ludilo na fudbalskom tržistu, Riješio je da klub preda u ruke ljudima koji mogu da ga vrate na staze stare slave. Silvio ostaje počasni predsjednik, ali jasno je da na San Siru više ništa neće biti isto...
Idemo od početka:
Milan je bio na izdisaju. Tokom dvije godine tavorenja u Seriji B, pritisnut sa 15 miliona funti duga, bez jasne ideje i cilja, čekao je svog spasitelja..Tadašnji predsjednik rosonera, Đani Nardi imao je dvije opcije: Dino Armani ili Silvio Berluskoni. Nije imao dileme, odlučio se za Berluskonija i postavio mu dva uslova: da napravi moćan tim i da njega (Nardija) zadrži na fuknciji predsjednika. Berluskoni je odgovorio uz osmijeh: ,,Napraviću od Milana najveći klub na svijetu!"
Rekao i učinio!
Prije nego što je počeo da nemilice troši novac i da kupuje igrače, Berluskoni je povukao genijalan potez: doveo je u klub dva čovjeka koji će obilježiti njegovih 30 godina vladavine i pomoći mu u velikoj mjeri da Milan postane u jedno trenutku najmoćniji klub na svijetu. Naravno, riječ je Adrijanu Galijaniju i Areidu Braidi. Prvi je bio mag za pregovore oko transfera ingrača, drugom pripisuju izbor svih igrača dovođenih u Milano posljednjih 30 godina. Braida je jednostavno imao nevjerovatan njuh i rijetko kada je griješio u procjeni igrača. Izmedju ostalog, on je najzaslužniji za dolazak "letećih Holandjana".
Silviov novac i sposobnost Galijanija i Braide bili su dobitna kombinacija. Berluskoni je ekipu povjerio mladom Arigu Sakiju. Mnogi su bili sumnjičavi tim izborom ali ne i Silvio. Stao je iza Sakija a ovaj mu vratio kreiranjem legendarne ekipe koja će zavladati svjetskim fudbalom.
Samo godinu dana nakon što je don Silvio preuzeo klub, Milan je osvojio 11. Skudeto a nakon toga je stigla i treća Liga šampiona (1989.), koja je i odbranjena naredne sezone. To je bio poslednji klub u istoriji takmičenja za evropsku klupsku krunu koji je uspio da odbrani titulu! Po mnogim i najbolji tim svih vremena.
Milan je pod Berluskonijem tako za rekordno kratko vrijeme postao najmoćniji klub na svijetu.
Don Silvio nije žalio svoj novac da dovede u klub najbolje svjetske igrače. Milan je za njega bio nešto posebno. Nije bio samo predsjednik kluba, bio je zaljubljen u Milan. Jednom prilikom je izjavio: "Milan? To je afera mog srca. Skupa, ali i lijepe žene su skupe".
Nakon Rajkarda, Gulita i Van Bastena nastavio je sa dovođenjem najvećih svjetskih asova. Početkom devedesetih imao je čuvenu izjavu:"Za sledeću sezonu želim dva tima, jedan će igrati Evropu a drugi u Italiji". Ove riječi uzburkale su fudbalsku Italiju i naišle na brojne kritike.
Kritičari su bili saglasni da je ideja loša, jer će trener uvijek birati najboljih jedanest igrača. Berluskoni je na to imao spreman odgovor: "Šest godina sam predsjednik kluba, a još nisam imao priliku da gledam najbolji tim. Osim u svojim snovima. Zato želim da kupim što više vrhunskih igrača, da bi ekipa uvijek bila na potrebnom nivou".
U junu 1991. godine Silvio vuče još jedan genijalan potez - umjesto Ariga Sakija za trenera postavlja bivšeg igrača Milana, Fabia Kapela.
Sa Kapelom nastaje i mit o nepobjedivosti Milana. Ekipa nadmoćno osvaja Skudeto i završava sezonu bez poraza! Nakon savršene sezone njegove ekipe, don Silvio je riješio da ponovo uzburka svijet fudbala. Veliki rival, Juventus, silno je želio da dovede čudo iz Torina, Gđanluidjija Lentinija. Na scenu je tad stupio Silvio koji je za, u to vrijeme nevjerovatnih 15 miliona, oteo Lentinija ispred nosa velikom rivalu. U tom trenutku bio je to najskuplji transfer u istoriji fudbala! Na ovaj transfer regovao je čak i Vatikan, porukom: "Uvreda dostojanstvu rada".
Poruka koja nije mnogo potresla gazdu Milana koji je nastavio sa trošenjem novca i jačanjem ekipe, stizali su redom: De Napoli, Eranio, Savićević, Boban... Kakav je odnos Berluskoni imao sa igračima i koliko je poštovao njihove želje, govori priča o dovođenju čovjeka koji mu je oduzeo Evropsku titulu u finalu lige šampiona 1993, godine - Žan Pjer Papena.
U jednoj od čestih posjeta trening centru Milana zagrlio je čuvenog Marka Van Bastena i pitao ga sa kim bi želio sledeće godine da igra u napadu, dobio je kratak odgovor od svog špica: ,,Sa Papenom". Van Basten je samo trebao da sačeka prvi prelazni rok i Papen je bio rosonero. U tom periodu koga god bi poželio, Berluskoni bi ga po pravilu i dobio. Nije žalio ni novac, ni moć.
I Milan je izgledao moćno. Bila je to totalna dominacija jednog tima u Italiji alii u Evropi. Berluskoni je tražio svoju treću titulu šampiona evrope. Za novu titulu u Evropi, pored svih asova i ekipe koja je izgledala kao savršena mašina pod Kapelom, don Silviu je hvalilo još nešto. Nije bio srećan odnosom čeličnog "Profesora" prema jednom od njegovih ljubimaca, crnogorskom fudbalskom maestru Dejanu Savićeviću koji je te sezone dobio u italijanskoj štampi nadimak Genije.
Kapelo je bio uporan u svojoj ideji ali moralo je da se zna ko je gazda kraj terena. Berluskoni je bio ubijeđen da Dejo mora da igra u paklenoj konkurenciji Gulita, Van Bastena, Papena..Ostalo je istorija. Kapelo je "poklekao" - dao je šansu Savićeviću a ovaj je seriju nevjerovatnih partija zaključio bravurom u finalu Lige šampiona 1994. u Atini. Genije se zahvalio Don Silviju nezaboravnim lobom Zubizarete, Dejo je bio najbolji u Milanovom gaženju Krojfove barselone (4:0).
Silvio je opet bio u pravu. MIlan je i sledeće godine igrao finale lige šampiona, ovoga puta u Beču. Poražen je od Ajaksa (1:0), a Galijanijeva izjava govori o uticaju Savićevića na tadašnji tim Milana (preskočio finale zbog povrede) .
"Da je igrao Savićević, osvojili bi trofej", izjavio je nakon meča prvi operativac Milana.
Nakon Beča i izgubljenog finala Berluskonijeva politička karijera polako počinje da se odražava na njegov angažman u klubu. Ekipa i nije tako konstantna, nema velikih transfera i što je najteže padalo tifozima, prestala je berba trofeja. Novi Skudeto stiže 1999 godine, potpuno neočekivano. Osvojen je na Milanov "šampionski DNK" i nedostatak istog kod tada prebogatog Lacija. Ali nije to bio Milan na kakvog su navijači navikli. Milan koji sije strah. Odsustvo Berluskonija i njegovo zavrćanje slavine se itekako osjetilo.
Silvio je teško podnosio što nema više vremena za voljeni klub i želio je opet veliki Milan. I opet se potvrdilo nepisano pravilo da kada don Silvio nešto zaista želi on to i dobije.
Iste godine počelo je stvaranje nove generacije koja će vladati svijetom. Ljetnji prelazni rok bližio se kraju, navijači Milana bili su nervozni, očekivali su još jednu mučnu sezonu, ali u minut do 12 reagovao je Berluskoni i vratio fudbalsku euforiju u gradu mode. U "paket" na San Siro su stigli Rui Kosta i Filipo Inzagi. Poruka je bila jasna: Milan je ponovo imao vhunski tim, ali još važnije - vratio se Silvio!
Berluskoni je nastavio sa transferima Neste, Stama, Kafua, Kake...Veliki posao odrađuje Galijani, ali čini se najveći posao napravio je gradski rival Inter. Neroazuri 2002. postupili su kao da su Milanova filijala praveći dvije nevjerovatne trampe sa gradskim rivalom: dali su Klarensa Sedorfa i Andreu Pirla za Frančeska Koka i Umita Davalu?! Ova dva igrača sa Kakom i Gatuzom činiće možda i najbolji vezni red prve decenije 21 vijeka. Nije dugo čekao Berluskoni da njegova nova mašina počne da melje, 2003 dolazi finale sa Juventusom. Nakon 0:0 u regularnom toku, šutiraju se penali, a na golu u tom trenutku dva najbolja golmana svijeta, Dida i Bufon. Nakon pet vezanih promašaja u zadnjoj seriji šutira Berluskonijev ljubimac, Andrej Ševčenko. Djelovao je skoncentrisano, uhvatio zalet.i Milan je osvojio šestu titulu šampiona Evrope. Don Silviu se tako nakon samo jedne godine ispunila želja: njegova najveća ljubav bila je ponovo na krovu Evrope.
,,Milan je opet gdje mu je i mjesto" izjavio je ponosni Berluskoni nakon finala
Često je don Silvio znao da se miješa trenerima u posao i da otvoreno kaže sa čime se ne slaže. U većini slučajeva je i bio u pravu. Iako su na trenerskoj klupi Milana sjedjeli trenerski maheri poput Sakija, Kapela, Anćelotija...svi su na kraju morali na neki način da popuste i poslušaju "velikog gazdu". Gotovo nikada nisu zažalili.
Anćeloti je igrao sa jednim centarforom i pobjeđivao u Evropi, bio prvi u Italiji. Ševa je tada bio u špicu a iza njega Kaka i Rui Kosta. Znao je Anćeloti šta radi i imao rezultat i igru. Ali Silviu se to nije sviđalo i uprkos pobjedama jasno je stavio do znanja Anćelotiju da klub renomea Milana ne smije da igra sa jednim centarforom. Anćeloti je nastavio još neko vrijeme po svom ali je na kraju popustio i poslušao Berluskonijev savjet. Tada su stvoreni "Meravigliosi".
Ekipa koja je cijelu deceniju igrala odličan fudbal, osvojila dvije titule prvaka Evrope i Svijeta i tri puta osvojila skudeto. Naravno napadala je sa Inzagijem i Ševčenkom, i Kakom iza njih dvojice. Silivio je opet bio u pravu.
Ono što razlikuje posljednjeg fudbalskog dona od današnjih vlasnika, Arapa, Kineza i ostalih.je njuh za igrače, za fudbalsku igru. Znao je da cijeni fudbalske umjetnike i umio daseizbori da im se da prostora i da se podstaknu da pokažu sve što znaju. Nije žalio novac za Gulita, Van Bastena, Papena, Savićevića, Bobana, Ševčenka, Inzagija, Ronaldinja, Rivalda, Ronalda, Ibrahimovića... Ali teško da bi stari lisac postupio kao današnji vlasnici i platio, recimo Davida Luiza 50 miliona. Da ne idemo dalje.
Zašto je Milan tako dobro poslovao i postao najtrofejniji Evropski klub a Berluskoni najuspješniji predsjednik u istoriji fudbala, možda najefektnije odslikava jedna izjava don Silvija: "U mojim kompanijama niko ne radi za Berluskonija, već svi rade sa Berluskonijem. Tako je i u Milanu".
U današnjem fudbalu novac diktira poredak, a tempo prebogatih Arapa i Kineza teško može da isprati jedna porodica. Umoran od politike, skandala, suđenja, možda čak i od fudbala (30 trofeja sa Milanom su ga vjerovatno zasitili), Berluskoni je potpuno prepustio Milan Galijaniju. Ulaganja skoro da i nije bilo. Posljednje dvije godine italijanski gigant je završavao ispod sedmog mjesta na tabeli. Za klub takve istorije, to je bilo tavorenje.
Berluskoni je to dobro znao i odmah su počele priče o prodaji kluba.Zainteresovanih je bilo mnogo, ali svaki posao bi propadao kad Berluskoni ne bi dobio garancije od novih poslodavaca da će Milan ponovo biti veliki. Ređali su pregovori sa Amerikancima, Kinezima, Tajlandjanima. Silvio nije gledao samo svoj interes i novac, trebala mu je garancija da će svoju najveću ljubav ostaviti u sigurnim rukama. Na kraju je dogovorena prodaja kakvu je želio, Kineski konzorcijum se obavezao da u naredne tri godine uloži 400 miliona u Milanovu ekipu. Kinezi su se obavezali da će klub vratiti na krov Evrope i svijeta.
Da li je posrnuli italijanski fudbalski div tako dočekao spasioca kao što je na početku priče, sada već davne 1986. godine, ostaje da se vidi. Ako se potvrdi da je izbor novog vlasnika bio dobar, epitet spasioca mogao bi ponovo da se pripiše Berluskoniju. Jer, prepuštanje najveće ljubavi drugom gazdi da bi Milan bio ono što je oduvijek želio - najveći, bio je poslednji ali veličanstveni "zagrljaj" Don Silvija i njegovog fudbalskog čeda.