Od odrastanja u velikoj porodici u Apalačima do svjetske slave, Doli Parton izgradila je karijeru koja obuhvata muziku, film, biznis i humanitarni rad.
Istaknuta kantautorka i ikona kantri muzike Doli Parton umrla je u 81. godini. Bila je i ostala ikona ne samo zahvaljujući svom glasu i talentu već i odlučnosti da sačuva nezavisnost, kako u ljubavi tako i u karijeri. Njena priča pokazuje koliko je važno pronaći ravnotežu između strasti prema poslu, ličnog života i pravog partnera.
Doli Rebeka Parton rođena je 19. januara 1946. godine u Lokast Ridžu u Tenesiju, kao četvrto od 12 djece. Odrastala je u siromašnom području Apalača, gde je muzika bila važan dio svakodnevnog života.
Njena majka bila je pjevačica i Doli je naučila crkvenu muziku i tradicionalne balade, dok je njen deda bio propovjednik koji je svirao violinu i pisao pjesme. Nekoliko njene braće i sestara takođe se bavilo muzikom.
Iskustva iz djetinjstva kasnije su snažno uticala na njene pjesme. Jedan od primjera je „Coat of Many Colors“ iz 1971. godine, u kojoj je opisala kako su joj se školski drugovi podsmijevali zbog ručno napravljenog kaputa.
Njen ujak Bil Ouens ohrabrivao ju je da se bavi muzikom, kupio joj gitaru i pomogao da već sa deset godina dobije nastup na televiziji u Noksvilu.
Sa 13 godina prvi put je gostovala u emisiji Grand Ole Opry, a početkom 1960-ih snimila je prve singlove. Nakon završetka srednje škole 1964. godine preselila se u Nešvil. Istog dana upoznala je budućeg supruga Karla Dina.
Karl Din je odmah privukao Doli svojom pojavom i, što je još važnije, iskrenim interesovanjem za njenu ličnost, a ne samo izgled. Iako je odnos s njegove strane brzo napredovao, Doli je na to gledala sporije.
Kada joj je Karl rekao da planira da se oženi njome, bila je iznenađena. Voljela je Karla više nego bilo koga s kim je bila, ali je željela da se fokusira na karijeru i bila svjesna žrtava koje rano udavanje i djeca nose, posebno posle odgajanja svojih braće i sestara.
Karl je bio miran i vrijedan, mogao je da kuva i šije, i bio je spreman da radi kućne poslove. Dolina dugogodišnja prijateljica Džudi Ogl kaže:
"Jednostavno su se oboje zaljubili. Ako bi Klint Istvud i Marlboro Men imali dijete, to bi bio Karlo."
Vjenčali su se 1966. godine, kada je ona imala 20, a on 23 godine. Iako je Karl ponekad vozio Doli na nastupe u Grand Ole Opry, nije volio pažnju i glamur. Fanovi su ga često uznemiravali u prodavnici auto-djelova ili na stadionu, ali on je ostajao pri svom: "Neću da pričam o Doli."
Njihov život nije bio tipičan, ali je funkcionisao. Vožnje po malim južnim gradovima i kampovanje bili su dio njihove rutine. Karlo je čak samostalno posjećivao Dolivud, Dolin tematski park u Pidžon Foržu, kupujući kartu i stojeći u redu sam, jer nije želio da ga tretiraju posebno kao Dolinog supruga.
Kako su njena slava i bogatstvo rasli, Karlo je ostajao izvan tog svijeta. Sve do svoje smrti u martu ove godine, u 82. godini, nije pokazivao interesovanje za glamur i intervjue. "Mogu da pijem pivo i pričam s vama, ali o Doli apsolutno neću da govorim", govorio je.
Ubrzo je počela da se ističe kao kantautorka. Dvije pjesme koje je napisala sa Ouensom postale su hitovi, a „Dumb Blonde“ iz 1967. godine postao je njen prvi singl koji je dospio među 40 najboljih.
Veliki preokret dogodio se 1967. godine kada je Parton postala partnerka Portera Vagonera u njegovoj popularnoj televizijskoj emisiji. Njih dvoje su brzo postali miljenici publike, a RCA Records potpisao je ugovor sa Parton i kao duet izvođačicom i kao solo umjetnicom.
Njena solo karijera ubrzo je procvjetala. „Joshua“ je 1971. postao njen prvi hit na prvom mjestu, a 1974. uslijedile su „Jolene“, „Love Is Like a Butterfly“ i „I Will Always Love You“.
Upravo „I Will Always Love You“ predstavljala je njen oproštaj od Vagonera, kada je 1974. napustila njegovu emisiju. Do sredine 1970-ih postala je jedna od najuspješnijih žena u kantri muzici, a 1975. i 1976. proglašena je najboljom kantri pjevačicom godine.
Nakon osamostaljenja od Vagonera, Parton je počela da širi karijeru izvan kantri muzike. Album „Here You Come Again“ iz 1977. bio je uspješan prelazak ka pop muzici, a već sledeće godine proglašena je za zabavljača godine.
Ubrzo je postala poznato televizijsko lice i počela da gradi filmsku karijeru. Među njenim najvećim filmskim uspjesima bio je „9 to 5“, dok je kasnije ostvarila i druge zapažene saradnje.
Godine 1987. snimila je album „Trio“ sa Emilu Haris i Lindom Ronštat, dok je 1993. sarađivala sa Loreto Lin i Tami Vajnet na albumu „Honky Tonk Angels“.
Njena pjesma „I Will Always Love You“ dobila je novi život 1992. godine kada ju je Vitni Hjuston snimila za film „The Bodyguard“. Pjesma je postala veliki pop hit i dodatno učvrstila Partonin status autorke jednog od najpoznatijih hitova svih vremena.
Tokom 1990-ih Parton se sve više vraćala tradicionalnoj muzici. Godine 1999. objavila je svoj prvi bluegrass album, „The Grass Is Blue“, koji je osvojio Gremi i proglašen za album godine u bluegrass muzici.
Usledili su albumi „Little Sparrow“ i „Halos and Horns“, a 2003. godine objavljen je omaž album „Just Because I’m a Woman: Songs of Dolly Parton“, na kojem su učestvovale Norah Jones, Sinéad O’Connor, Alison Krauss i Shania Twain.
Parton je 2007. osnovala sopstvenu diskografsku kuću Dolly Records, a 2009. njen mjuzikl „9 to 5“ stigao je na Brodvej. Za muziku i tekstove za predstavu bila je nominovana za nagradu Toni.
Tokom karijere dobila je brojna priznanja. Primljena je u Nashville Songwriters Hall of Fame i Songwriters Hall of Fame, dobila je nagradu za životno djelo Recording Academy, National Medal of Arts i Kennedy Center Honors.
Godine 2022. primljena je u Rock & Roll Hall of Fame. Do aprila te godine osvojila je 13 nagrada ACM, 10 Gremija i devet nagrada CMA.
