U Istanbulu mačke slobodno žive među ljudima. Srešćete ih na pijacama i u kafićima, u džamijama i na obali Bosfora.
U Istanbulu ne morate posebno tražiti mačke. One pronađu vas.
Sjede na stepenicama dok prolaznici prolaze pored njih, razvlače se po haubama automobila, spavaju u izlozima prodavnica i zauzimaju stolice po kafićima. Neke se sklone u hlad ispod tezge na pijaci, druge se protežu kraj ulaza u džamiju, a treće jednostavno legnu nasred trotoara, potpuno ravnodušne prema tome što ih oko njih zaobilaze hiljade ljudi.
Grad od više od 16 miliona stanovnika dijeli prostor sa velikim brojem slobodno živećih mačaka. One su na evropskoj i azijskoj strani, oko pijaca, restorana i trajekata, na obali Bosfora i u istorijskim četvrtima. Stanovnici ih hrane, ostavljaju im vodu i prave im mala skloništa.
I ne djeluju kao da su gosti u tom gradu.
Više djeluje kao da smo mi.
Prvo primijetite jednu
Turista obično prvo vidi ono zbog čega je došao.
Bosfor. Aju Sofiju. Plavu džamiju. Galatu.
A onda, negdje između dvije znamenitosti, ugleda mačku.
Možda bijelu sa jednom crnom flekom iznad oka. Možda debelu tigrastu koja spava na stolici ispred restorana. Možda potpuno crnu koja sjedi na zidu i posmatra trajekte.
Stanete da je fotografišete.
Nastavite.
Nakon nekoliko minuta vidite drugu.
Pa treću.
Ubrzo shvatite da se u Istanbulu ne događa ništa posebno kada se pojavi mačka. Upravo suprotno. Nešto bi bilo neobično da je nema.
Fotografije koje danas kruže svijetom samo su nastavak te svakodnevice. Istanbulske mačke mogu se vidjeti na pijacama, u kafićima, na ulicama, uz Bosfor, pa čak i na mjestima na kojima bi u drugim gradovima njihovo prisustvo bilo gotovo nezamislivo.
One nisu ničije, a opet su nečije
Najzanimljivija stvar kod istanbulskih mačaka nije to što ih ima mnogo.
Nego način na koji ljudi razgovaraju o njima.
To nisu uvijek “napuštene mačke”. Često su to jednostavno mačke iz kraja.
Zna se koja dolazi pred određenu prodavnicu.
Koja spava u pekari.
Koja čeka ispred restorana.
Koja ne voli da je diraju.
Koja voli da je maze.
I koja će se pojaviti svaki put kada neko otvori kesu sa hranom.
Stanovnici ih hrane i brinu o njima, a širom grada postoje mjesta na kojima se ostavljaju hrana i voda. Ta navika ima duboke istorijske korijene. Mačke su u osmanskom Istanbulu bile cijenjene i zbog svoje praktične uloge u zaštiti hrane i domaćinstava od glodara, ali je odnos prema njima odavno prerastao tu funkciju.
Zato mačka koja spava pred prodavnicom često izgleda kao da tamo radi.
Samo što nema radno vrijeme.
Neke su postale poznatije od ljudi
Istanbul je napravio i svoje mačje zvijezde.
Gli je godinama živjela u Aji Sofiji i postala poznata širom svijeta. Posjetioci su je fotografisali u unutrašnjosti jednog od najpoznatijih istorijskih objekata na svijetu, a njene fotografije širile su se društvenim mrežama.
Kada je uginula 2020. godine, imala je 16 godina.
Tombili je, s druge strane, postala poznata zahvaljujući jednoj fotografiji. Mačka je na njoj sjedila naslonjena na stepenice u pozi koja je izgledala toliko ljudski da je fotografija postala viralna. Poslije njene smrti u kraju je postavljena i skulptura.
I tako je jedan grad koji već ima bezbroj spomenika dobio još jedan.
Mačji.
Mačke ne znaju da su turistička atrakcija
To je vjerovatno ono što cijeloj priči daje smisao.
Mačka u Istanbulu ne pokušava da bude simpatična turistima.
Ne pozira.
Ne čeka fotografiju.
Ne zna da je neko prešao hiljade kilometara da bi vidio grad, a onda će možda najduže pamtiti upravo nju.
Ona će uraditi ono što bi uradila i da nema nijednog turista.
Prošetati.
Pojesti nešto.
Popeti se na automobil.
Pronaći sunce.
Pronaći hlad.
Zaspati.
U tome i jeste razlika između turističke atrakcije i nečega što je zaista dio grada.
Mačke nisu napravljene za Istanbul.
Istanbul se jednostavno navikao na njih.
Od Sultanahmeta do azijske strane
Možete ih sresti praktično svuda.
Oko Sultanahmeta, među turistima koji izlaze iz Aje Sofije i Plave džamije.
U Galati, gdje se uske ulice penju prema kuli.
U Balatu i Feneru, među šarenim fasadama i starim zgradama.
Na pijacama.
U Kadiköju.
U Modi.
Na obali.
Na trajektima koji prelaze Bosfor.
Ponekad ih primijetite prije nego što primijetite ono zbog čega ste zapravo došli.
To je posebno vidljivo na mjestima gdje se susreću grad i voda.
Ljudi čekaju trajekt.
Galebovi kruže iznad njih.
A mačka spava nekoliko metara dalje, kao da je cijeli prizor tu zbog nje.
Grad koji ih je pustio unutra
Postoje i mjesta na kojima mačke ulaze bez ikakvog osjećaja da bi trebalo da pitaju za dozvolu.
U prodavnicu.
U restoran.
U dvorište.
U haustor.
U knjižaru.
U džamiju.
Nije svaki Istanbulac ljubitelj mačaka i nije svaka mačka zdrava ili zbrinuta. Iza romantične slike grada postoje i problemi karakteristični za veliki broj slobodno živećih životinja. Ali upravo je ta svakodnevna briga ono što se vidi na svakom koraku: hrana ostavljena na ulici, posude sa vodom, improvizovana skloništa i ljudi koji znaju “svoje” mačke.
Prema podacima koje je početkom godine objavio Turkish Minute, pozivajući se na gradske vlasti, Istanbul ima više od 160.000 mačaka koje žive na ulicama i koje stanovnici redovno hrane i o njima brinu.
Brojka je ogromna.
Ali dok hodate gradom, ona prestaje da bude samo broj.
Postaje mačka koja upravo spava na vašoj stolici.
A onda shvatite da je grad pun njihovih malih teritorija
Jedna ima svoju klupu.
Druga svoj izlog.
Treća svoj restoran.
Četvrta svoju ulicu.
Peta se ponaša kao da joj pripada cijeli trg.
I niko se posebno ne čudi.
To je možda najbolji opis odnosa između Istanbula i njegovih mačaka: nema velike ceremonije.
Nema potrebe.
One su jednostavno tu.
U gradu u kojem se svakodnevno sudaraju dva kontinenta, milioni ljudi, trajekti, automobili, trgovci, turisti i zvukovi sa desetina ulica, mačke imaju nevjerovatnu sposobnost da sve to ignorišu.
Legnu.
Gledaju.
Čekaju hranu.
I nastave dalje.
Možda upravo zato toliko odgovaraju Istanbulu.
Jer ovaj grad nikada nije bio miran, jednostavan ni sasvim predvidiv.
A mačke su u njemu pronašle savršeno mjesto.
