Prije deset godina, pisac u trapericama obuo je svoje istrošene starke i krenuo u nepoznato, ostavljajući ovom svijetu najšarmantnije romane i slike ništa manje vrijedne od njegovog književnog stvaralaštva
Za sebe je govorio da je školovani slikar i naivni pisac, dodajući često i „pisac lakih nota“. Ovo posljednje umjeli su, slijepi na ironiju, da istaknu i kritičari kada se govori o Momu Kaporu.
Pisac „proze u trapericama“, slikar, novinar, karikaturista i scenarista rođen je osmog aprila 1937. godine u Sarajevu, gradu kojem je posvetio trilogiju ("Čuvar adrese", "Poslednji let za Sarajevo", "Hronika izgubljenog grada") - jedinom gradu u kojem je trilogija o njemu postala zabranjena.
“Bilo je predviđeno da se rodim, kao i ostali slikari, u Firenci, ali roda koja me je nosila 8. aprila 1937. godine imala je prinudno sletanje u grad Sarajevo zbog guste magle koja tamo uvek vlada. Tako je ime tog lepog i nesrećnog grada zauvek upisano u sve moje dokumente. Ma kuda da krenem ne mogu pobeći od njega”, istakao je jednom prilikom.
Svjedok i žrtva tragedije u “lepom i nesrećnom gradu”, bombardovanje 13. aprila 1941. godine preživio je zahvaljujući majci Bojani Kapor, koja je život izgubila štiteći svojim tijelom tada četvorogodišnjeg Moma.
Godinu dana po završetku rata, Kapor odlazi u Beograd, grad koji će postati neizbježna asocijacija kada god se spomene ime ovog pisca.
Jer, zaista, nema tih izlizanih starki koje su, preskačući nevidljive "školice" razigranije brojale korake Knez Mihailovom ostavljajući neizbrisiv trag na pločniku kojim su hodali najveći.
Već sa romanom “Provincijalac”, Momo je osvojio čitalačku publiku bivše Jugoslavije, ne prestajući da je šarmira svakom svojom sledećom knjigom.
"Una", "Ivana", "Foliranti", "Zoe", "Zelena čoja Montenegra" samo su neke od knjiga koje su iščitavale generacije stasale uz džez, rat i miris balkanskog bureka.
Nijedan pisac nije kao on umio prepoznati veličanstvenost jednostavnih stvari, opisujući važnost svakodnevnih sitnica, i nijedan nije umio u lukavije riječi prerušiti poroke, predstavljajući nužnost njihove štetnosti.
"Pušenje, ili zdravlje? Vidi, molim te! Čemu, uopšte, ta dilema?
Zašto ne ljubav, ili zdravlje? Literatura, ili zdravlje? Komunizam, ili zdravlje? (Uzgred, pokazalo se da je komunizam mnogo štetniji po zdravlje nego pušenje. Od njega je izgubilo živote mnogo više ljudi nego od duvana!)
Sada vi, naravno, očekujete neku poruku od ovog nikotiniziranog pisca? Evo je:
Niko vas ne tera da pušite, ali, za ime boga, ostavite nas malo na miru sa ovim poslednjim skromnim zadovoljstvom koje nam je preostalo!
Daj jedan dim!", napisao je Momo u knjizi "Halo Beograd".
Iako bi on to šarmantno negirao, "poslednje skromno zadovoljstvo" uzrokovalo je bolest od čijih posljedica je preminuo 2010. godine u Beogradu.
Iste godine, njegova supruga Ljiljana osnovala je Zadužbinu "Momčilo Momo Kapor" i ustanovila godišnju nagradu koja nosi njegovo ime, a koja se dodjeljuje u oblasti književnosti i likovne umjetnosti.
U čast ovog velikog pisca svake godine održava se festival "Momin krug", a njegovo ime od 2015. godine nosi i jedna ulica u Beogradu.
Ne zaboravljaju Moma ni njegovi prijatelji, koji kroz svoju umjetnost čuvaju sjećanje na ovog velikog pisca. Među tim prijateljima je i glumica Rada Đuričin, čije je druženje sa Kaporom trajalo pedeset godina, a koja je kroz razne projekte održala duh tog prijateljstva, nastalog u vremenu dok je Rada studirala glumu, a Momo slikarstvo.
Osim drama “Kraj vikenda” i “011” sa kojima je, uz Mišu Janketića, obišla svijet, Rada Đuričin kreirala je projekat “Halo Beograd” – mjuzikl u formi kabarea inspirisan Momovim mislima i isječcima iz intervjua.
Projekat “Halo Beograd” nalazi se na redovnom repertoaru Male scene “Madlenianuma” u Beogradu, a publika u Podgorici imala je priliku odgledati ga prošlog mjeseca u okviru manifestacije “Makado”.
