Neuropsihijatar i sudski vještak dr Ljiljana Simić je prenijela dio velikog iskustva stečenog na urgentnoj psihijatriji bolnice "Dr Laza Lazarević" čiji stručnjaci imaju neposredan kontakt sa članovima sekti koji dolaze na liječenje, ili ih dovode.
Tragedija u Novom Sadu koja je medijski povezana sa djelovanjem sekti, pokrenula je iznova interesovanje za zatvorene organizacije koje od sledbjenika traže apsolutnu poslušnost i iskorišćavaju ih. Iskustvena svjedočanstva policijskih i medicinskih stručnjaka kao i obično padaju u sijenku senzacionalističkih naklapanja, što proizvodi kontraefekat: umjesto upoznavanja sa opasnošću od organizacija koje funkcionišu na sektaškim principima javlja se sumnja da ona uopšte postoje.
Neuropsihijatar i sudski vještak dr Ljiljana Simić je "Novostima" prenijela dio velikog iskustva stečenog na urgentnoj psihijatriji bolnice "Dr Laza Lazarević" čiji stručnjaci imaju neposredan kontakt sa članovima sekti koji dolaze na liječenje, ili ih dovode, ali tek poslije teških ispada u ponašanju.
"Nažalost, nikada niko nije došao i rekao "ja sam u sekti" ili "moja familija je u sekti, potrebna nam je pomoć". Po pravilu, tek kada pripadnik sekte uđe u neki mentalni poremećaj i pokaže ispade on dolazi u bolnicu gdje ljekari indirektno saznaju da postoji i sektaška konotacija priče. Medicina liječi ono što može, oporavlja osobu, ali je individualno pitanje kojim će putem ona dalje ići. Ne možete nikoga na silu da liječite od mentalnog oboljenja, sve dok ne postane rizičan po svoje ili po tuđe zdravlje. Zato je pitanje liječenja mentalnih oboljenja i vrlo bitno i veoma sporno, jer dok ljudi ne dođu da traže pomoć mi ne možemo da im pomognemo" - kaže dr Ljiljana Simić.
Ona naglašava da je dodatni faktor rizika "doping" koji sljedbenicima daju sva zatvorena sektaška društva.
"Po pravilu su to psihoaktivne supstance čije korišćenje dovodi do "otpuštanja kočnica" i ispada. Karakteristične su dvije vrste pacijenata. Prvi su ljudi sa mentalnim poremećajima koji žive u njegujućim sredinama i nemaju simptome, dok ne uđu u zatvorene sisteme gdje je pritisak na članstvo veliki. U svakom čovjeku postoji borba da li će prihvatiti uslove u sekti, a neke mentalne strukture to ne mogu da izdrže i dolazi do pojave kliničkih simptoma. Drugi vrsta pacijenata su psihijatrijski bolesnici koji imaju terapiju ali kada uđu u određene zatvorene grupe dobijaju instrukciju da prestanu da uzimaju ljekove. Tada se njihova osnovna psihijatrijska bolest javlja u još ozbiljnijem vidu pa su uslovljeni da nastave liječenje, na koje ih nekada čak uputi i sama sekta kada postanu rizični po ostale članove. Nažalost, koliko imam uvid u ovaj problem, zanemarljivo mali broj ljudi traži pomoć u odnosu na ukupnu ugroženu populaciju" - konstatuje dr Ljiljana Simić.
Ona ukazuje da se ne treba iščuđavati ljudima koji u sukobu sa velikim problemima prelaze granice uobičajenog racionalnog ponašanja, jer je to normalno ponašanje u teškim situacijama.
"U okviru ljudskog razmišljanja postoji nešto što se u psihijatriji zove magijsko mišljenje i svi smo mu skloni, jer je to rudimentarni "sistemski program" kao i osnovni instinkti. Magijskom mišljenju ljudska svijest prijbegava nezavisno od naše racionalne volje i obrazovanja kada je riječ o ozbiljnim nevoljama kada se čovjek više ne osjeća kao gospodar svoje sudbine. Iz istog razloga srednjoškolac nosi "srećnu olovku" na kontrolni i vojnik ikonicu, jer u ratu "nema ateiste u rovu". U teškim situacijama, naročito u slučaju bolesti, svijest traži pomoć od viših sila iako to nema objašnjenja na racionalnom planu. Nada i vjera u nešto pozitivno su prirodna ljudska potreba, one im daju ohrabrenje i pojačaju samopouzdanje. Prirodno smo skloni da vjerujemo u višu pravdu i ravnotežu u svemiru, što je dobro, jer kada se ne bi ustezali i plašili da postoji nešto iznad nas možda bismo više zlodjela pravili. U ljudskoj prirodi je i dobro i zlo, kao što kaže indijanska poslovica: "Svi imamo i dobrog i zlog vuka, samo je pitanje koga gajimo".