Živko Garo Brajović je sa ekipom Budućnosti osvojio prvi trofej u istoriji, a Aleksandar Džikić je u subotu veče sa plavima podigao najtrofejniji pehar u klupskoj istoriji - o tom prvom trofeju, o sadašnjem, o upoređivanju…
Prije 22 godine Košarkaški klub Budućnost je osvojio svoj prvi trofej u istoriji! “Plavi” iz Njegoševog parka su predvođeni trenerom Živkom Garom Brajovićem, u finalu Kupa Jugoslavije, savladali Partizan nestvarnim rezultatom 126:115 (60:58).
Atmosfera u Nikšiću je bila argentinska pošto je 5.000 navijača bilo podijeljeno, a igra domaćih “plavih” i drim tima “crno - bijelih” magična!
Tih 12 momaka, svih 12 iz Crne Gore, čak devet iz Podgorice su 3. marta 1996. započeli bajku, a kruna je stavljena u subotu veče kada je Budućnost osvojila istorijsku titulu u ABA ligi protiv Crvene zvezde, što je pandan šampionskom lovoru iz SFRJ. Naravno, titule iz 1999, 2000. i 2001, te Kupovi iz 1998. i 2001. su velika stvar, ali su se u neku ruku očekivali.
Kup iz 1996. i sadašnja ABA liga su nešto više, emocija je čistija.
“To je bila prva titula crnogorske košarke ostvarena na nivou višem od, recimo, današnjeg prvenstva Crne Gore i 22 godine kasnije takođe smatram da je to fenomenalan uspjeh. Biti na vrhu piramide je ono zbog čega sportisti rade, treniraju i, na kraju krajeva, žive”, rekao je za dodatak Pobjede Živko Garo Brajović.
Za “plave” su tada igrali Vlado Šćepanović (31 poen), Dragan Vukčević (36), Gavrilo Pajović (22), Aleksandar Ivanović (14), Darko Ivanović (sedam), Miomir Mugoša (šest), Dragan Tomović (šest), Čedo Mudreša (dva), Igor Đaletić (dva), Mirko Simović, Petar Popović i Savo Đikanović.
Sa druge srtrane, sastav Partizana je bio skup reprezentativacana čelu sa Berićem, Drobnjakom, Vidačićem, Čubrilom, Brkićem I legendom svjetske košarke Rankom Žeravicom na klupi.
“Bili su ekipa za poštovanje, vrijedna motiva da se protiv njih kvalitetno odigra. Ranko Žeravica je bio moj trenerski idol i pratio sam ga još od šezdesetih godina jugoslovenske košarke. Takmičiti se sa ekipom koju je on predvodio za mene je bio poseban izazov i, nakon pobjede, veliko zadovoljstvo”, prisjetio se Brajović, kome je tada pomagao Zvezdan Mitrović, a kondicioni trener je bio Vlado Đuričković.
Budućnost je tada ubacila 20 trojki iza linije 6,25 koji se nikada neće zaboraviti, a šut za dva je bio na 65 odsto (40-61)!
“Kad se vidi veliki broj koševa na jednoj utakmici odmah se banalizuje i kaže da je to sistem “trči i šutiraj”. Međutim, nije bilo tako. Mi smo te godine bili hit prvenstva i čak nam je i Dušan Ivković rekao da smo igrali najljepšu košarku, sa mnogo brzih napada i kontranapada, po sistemu koji je plijenio. U tadašnjoj ekipi, osim Sćepanovića, Darka Ivanovića i još ponekog, nijesam vidio igrača koji bi stopostotno igrao “krvničku” odbranu. Ali, imao sam dosta izvanrednih šutera i majstora kontranapada, na čemu smo, uz izvanredan pregled igre Gaša Pajovića, zasnivali igru”, jasan je Brajović
Današnja Budućnost ima šlifa da šutne za tri, ali sigurno je ozbiljnija u defanzivi. Aleksandar Džikić je sa pomoćnicima pročitao Crvenu zvezdu i sa 3:1 u finalnoj seriji ABA lige je poslao u stvarnost koja glasi ‘nema više Evrolige’.
“Uspjeh Budućnosti je fenomenalan! Ulazak u Evroligu je vrhunac košarkaškog takmičenja na Starom kontinentu, afirmacija za klub i za državu, za sve koji se bave ovim sportom. Izuzetno sam srećan zbog ovog rezultata i svega lijepog što očekujem da će donijeti”.
A Podgoričani iz 1996. i 2018. imaju jednu zajedničku crtu - to su domaći igrači. Plavi su ove sezone od stranaca imali samo Kajla Gibsona, Kajla Lendrija i Džastina Dolmena. Nemanja Gordić je odavno Podgoričanin.
“U ekipi iz 1996. imao sam trojicu “,stranaca” - Mudrešu sa Cetinja, Tomovića iz Mojkovca i Sćepanovića iz Kolašina, ostalo su bili mladići iz Podgorice. Crna Gora jeste rasadnik košarkaških talenata i prvo treba cijeniti svoje, pa ostale koji dođu. Bilo je, ima i biće igrača koji bi kvalitetno odradili ovdje sezonu ili dvije, ali se prvenstveno moramo okrenuti svojim potencijalima. Čini mi se da nam to teško ide jer su nam vrlo često bolji oni koji dođu sa strane”, jasan je Brajović, koji je vjestan da je Budućnost i prije 22 godine i sada podigla veliki i važan trofej zbog atmosfere.
“Iza svakog dobrog rezultata stoji dobra atmosfera. Te 1996. godine imali smo zaista dobru atmosferu, uz mnogo međusobnog uvažavanja i mene kao trenera i igrača između sebe”.