Šta ćete da radite u subotu od 20.30 časova?
Ovo nije obična najava obične košarkaške utakmice.
Ovo je najava nečega što se događa jednom u četiri godine. I to ako se dogodi.
Ovo je najava polufinala Svjetskog prvenstva u košarci, takmičenja kojeg najveći dio košarkaša doživi samo preko TV ekrana.
Polufinale Svjetskog prvenstva svake četiri godine igra doživi 48 košarkaša iz četiri zemlje. Ove, 2010. godine, dvanaestorica su momci srpskog porijekla, koji su već napravili ogroman uspjeh, ali u glas poručuju:
"Zašto sada da stanemo!?"
Ovo je najava utakmice: Turska - Srbija, subota, 20.30.
"Nećemo odustati... Uostalom, sledeća prilika će biti za četiri godine, zar ne?", izjavio je posle veličanstvenog koša u pobjedi nad sada već bivšim šampionom svijeta Miloš Teodosić.
Španija je njegova svijetla prošlost, a Turska bliska budućnost. I 17.000 Turaka na tribinama.
"Treme uvijek ima, ali navikli smo se", kaže Teo, koji ne vidi zbog čega bi bilo šta van terena bilo dodatna motivacija za njega i njegovih 11 drugova.
"Ako nam treba veća motivacija od polufinala Svjetskog prvenstva, onda ne znam...", slegnuo je ramenima Miloš Teodosić.
Teo i ostali krenuli su put zvijezda preko trnja, ali nisu bili u prilici da biraju. Međutim sve i da su bili - ne bi to radili.
"Za razliku od nekih, nismo kalkulisali, nismo birali i zato nam se tako vratilo", prokomentarisao je Teodosić činjenicu da je Srbija, kao pobjednik grupe, put finala krenula preko najvećeg lokalnog rivala, potom preko svjetskih šampiona, pa sve do domaćina turnira, koji će imati frenetičnu podršku.
Ali, ta podrška imaće smisla samo ako Turcima krene od starta. Kao što je uvijek bio slučaj.
No, šta ako se zađe duboko u drugo poluvrijeme, a rezultat bude egal? Šta ako uđe voda u uši? Šta ako se ta glasna publika utiša, premotavajući film i sjećajući se 2001. godine, kada je prepun Abdi Ipekči gledao kako Jugoslavija uzima Turskoj titulu ispred nosa?
"Jedini način da ih utišamo jeste da ih pobijedimo", jasan je Teodosić, a selektor Dušan Ivković, koji je utakmice Turske protiv Francuske u osmini finala i Slovenije u četvrtfinalu, nazvao "vrhuncem forme", naglašava da je za "orlove" od krucijalne važnosti da ne klonu u prvom poluvremenu, već da upravo tada pokažu zube.
A, potom će se već stvari promijeniti, jer Turci tracionalno doživljavaju nervne lomove u važnim utakmicama, na rezultatskoj klackalici.
"Napravili su izvrstan spoj publike i igrača, gdje su košarkaši dobili vrhunsko nadahnuće i tako samljeli protivnike. Njihove utakmice traju najviše jedno poluvrijeme. Tako je bilo i sa Slovencima koji su izuzetno iskusan tim, sa Lakovičem i Dragićem koji nisu uspjeli da iskontrolišu utakmicu", primijetio je naš selektor i dodao:
"Najbitnije je da ne ulazimo rano u greške, da ne budemo brzopleti. Po mom mišljenju, utakmica između Srbije i Turkse, biti riješena u prvom poluvremenu. Ako tada izdržimo veliki pritisak, siguran sam da će se stvari promijeniti kada bude bio egal u prvom poluvremenu.
Turska na turniru nije (još) izgubila utakmicu, a posebno impresivna bila je u nokaut fazi, kada je Francusku pomela sa 95:77 (poluvrijeme 43:28), a potom Sloveniju još ubjedljivije, sa 95:68 (poluvrijeme 50:31).
"Slovenija je Slovenija, a Srbija je Srbija", kaže kapiten Nenad Krstić uvjeren da on i njegovi saigrači neće upasti u zamku, koju zajedno kreiraju motivator Bogdan Tanjević i orkestar od 17.000 grla na tribinama.
"Pa ne igraju ti navijači na terenu, oni će biti gore. Samo da ne utiču na suđenje, a ja znam da na moju ekipu neće", dodao je Krle.
Zašto Duda priželjkuje egal završnicu?
Zato što nas je istorija naučila da upravo tada pucaju turski nervi. Da počinje da se ruši planina samopouzdanja i da prve zvijezde tima, po navici, odlučuju da same preuzmu stvar u svoje ruke. Odgledajte samo snimak četvrtfinalne utakmice prošlogodišnjeg Evrobasketa u Poljskoj i vidjećete šta je i koliko toga upropastio Hidajet Turkoglu protiv Grčke.
Evo i male retrospektive turskih posrtanja od pomenute 2001. godine i simultanke Vlada Šćepanovića u Ipekčiju.
O koliziji urođenog košarkaškog talenta i labilne mentalne snage, govore plasmani tima kojem u zemlji tepaju sa "12 cesur yurek" (12 hrabrih srca). Krenimo redom: SP 2002 - 9. mesto, EP 2003 - 12. mesto, OI 2004 - bez učešća, EP 2005 - 9. mesto, SP 2006 - 6. mesto, EP 2007 - 11. mesto, OI 2008 - bez učešća, EP 2009 - 8. mesto.
Da vam ne navodimo sada sve ubjedljive poraze Turaka u prethodnih devet godina, a bilo ih je, no činjenica je da taj tim igra jednu košarku kada je pred svojim navijačima, a sasvim drugu, kada je u inostranstvu.
Prošle sezone, Dudini klinci sa lakoćom su se izborili sa Poljskom i njenim domaćinima u četvrtfinalu Evrobasketa. Ali, to nije baš neko mjerilo jer je Turska za Poljsku, u košarci, ipak velesila. A i navijački temperament je različit.
"Ipak je ovo za nas novo iskustvo. Jesmo i prošle godine imali Poljake u četvrtfinalu, ali to nije ni izbliza toliko snažan tim, niti može da se mjeri poljska publika i kompletan marketing koji se ovdje stvara. To je pozitivno, ništa negativno. To će biti veliko iskustvo za nas, mislim da ćemo biti spremni", rekao je Ivković u koje su igrači stekli stoprocentno povjerenje, a i on u njih.
I to protvnici vide i znaju. Mislim da nije bio neiskren Bogdan Tanjević kada je rekao da je priželjkivao Španiju u polufinalu, a ne ovu mladu, tek nešto preko 23 godine staru ekipu.
Potpuni paradoks, ali tako je.
A, naši?
Čudno opušteni, rječiti, nasmijani, odmorni. Kao da je to samo jedna od utakmica, a ne prva u njihovim karijerama. Već smo pisali o tome da je samo Kosta Perović u našem timu igrao na svjetskom prvenstvu, ali u polufinalu Mundobasketa - niko.
"Rekao sam sebi: 'Čovječe, zbog ovoga si počeo da igraš košarku'. Nismo mi sanjali o NBA ligi kada smo bili klinci, nego o reprezentaciji, o utakmicama kao što su ove. Smatram da je ovo šansa generacije", kaže Nenad Krstić.
Ne, on ne misli da je ovo poslednja šansa da ova sjajna generacija uzme medalju. On smatra da je je ovo sjajna generacija spremna da uzme medalju, a ne da čeka Olimpijske igre u Londonu da napadne postolje.
Jednu zanimljivu opasku imao je Krstić posle jednog od treninga između četvrtfinala i polufinala.
Gledao je sa strane Turke i...
"Iskren da budem, nisam primijetio da im je neko ušao u meso, da je ušao u 'tuču' sa njima. A, mislim da bi njihove mane isplivale na vidjelo kada bi im se neko malo jače suprotstavio".
Ovo jeste suština.
Kada igraš protiv domaćina i kada on ima 17.000 ljudi iza sebe, onda nema povlačenja. Onda udariš, da ne bi bio udaren.
A, ovi momci će udariti, jer se od starta drže zajedno. Jer, drugačije ne umiju.
"Ovo je posebna grupa momaka. Mi smo svi privatno drugari, družimo se i van terena. Kada imamo vremena, idemo svi zajedno na piće. To je odlika velikih timova. Ovdje nema nikoga ko ne uživa u igranju za reprezentaciju.", rekao je "nešto" Nenad Krstić, poslije čega je suvišno bilo šta pisati.
Ova poruka jača je od bilo koje statističke kolone u kojoj imamo prednost u odnosu na Turke. Ova poruka važiće i u nedjelju, bez obzira na to da li ćemo igrati u terminu za bronzu ili za zlato.
U polufinale Svjetskog prvenstva 2010. godine u Turskoj plasirali se se isključivo pobjednici grupa u prvoj fazi. A, samo Srbija stigla je među četiri najbolja sa porazom na turniru.
Neka turnir svaka ekipa završi sa jednim porazom, a vi izračunajte šta to znači...
(Izvještač MONDA iz Turske Nikola Janković)