Izabranici Vladimira Gojkovića nisu briljirali na Evropskom prvenstvu u Barseloni, a možda i nisu mogli više jer nam klupski vaterpolo jedva opstaje.
Vaterpolo reprezentacija Crne Gore je osvojila šesto mjesto na Evropskom prvenstvu u Barseloni, na koje je spuštena zavjesa u subotu veče pobjedom najtrofejnije selekcije na svijetu - komšijske Srbije.
To je činjenica!
Međutim, ko želi da skine ružičaste naočare vidjeće da su izabranici Vladimira Gojkovića završili na PRETPOSLJEDNJEM mjestu u glavnom gradu Katalonije.
To je realnost!
Jednostavno, ozbiljan vaterpolo na Starom kontinentu igraju Srbija, Španija, Hrvatska, Italija, Grčka, Crna Gora i Mađarska. Sedam selekcija, a naša je bila šesta. Osmoplasirana na prvenstvu Evrope - Rusija - daleko je od vrha (kako drugačije protumačiti poraz u 1/4 finalu od Italije sa 11:1), dok bi čak pojedini stručnjaci otipisali i Grke govoreći ‘imali su lak žrijeb’.
Dakle, “ajkule” su na drugom mjestu kada bi se krenulo od najlošijih ka najboljim!
Naravno, osvajanje Svjetske lige i trećeg mjesta na Mediteranskim igrama ovog ljeta je za pohvalu, ali na tim turnirima nisu učestvovale sve najbolje reprezentacije, a one koje jesu nisu bile u najjačem sastavu i na vrhuncu forme što je bio slučaj sa našim timom.
I to je jedna od grešaka selektora Gojkovića. To što smo izgledali bolje i svježije u Svjetskoj ligi, nego na Evropskom prvenstvu. A jasno je da je SL pored EP nižerazredno takmičenje. Međutim, nije jedan od najboljih vaterpolista svih vremena najveći krivac. Daleko od toga.
Niti nam je kriva Srbija za koju igraju “naši” Andrija Prlainović, Dušan Mandić i Nemanja Vico, jer bi sa njima trojicom i Gavrilom Subotićem (takođe odabrao Srbiju) dominirali. Nisu nam ih “bivša braća” otela, jednostavno momci su odlučili da igraju za “delfine”.
Njihov izbor!
Nazivati ih izdajnicima je licemjerno, jer upravo je Crna Gora najveće uspjehe u sportu napravila sa igračima sa strane - svjetsko vaterpolo srebro 2013. sa Crnom Gorom je osvojio Francuz Ugo Kruzija, evropsko rukometno zlato i olimpijsko srebro 2012. ženska rukometna reprezentacija je osvojila sa Bojanom Popović, Katarinom Bulatović, Anom Radović i Anom Đokić iz Srbije, fudbalska selekcija bi bila još više limitirana bez igrača iz Srbije, muška i ženska košarkaška reprezentacija na prvenstvao idu na pogon Amerikanaca i Amerikanki…
Kao što je izbor Denisa Šefika i Marka Petkovića bio da nakon “delfina” zaigraju za “ajkule”.
Ili malo bode oči to što su majstori vaterpola odabrali da igraju baš za Srbiju!?
Problem je što osvajač Evropskog prvenstva 2008. i drugoplasirani sa šampionata Starog kontinenta 2012. i 2016, vicešampion svijeta iz 2013, trostruki četvrtoplasirani tim sa Olimpijskih igara (Peking, London, Rio de Žaneiro), te vlasnik pet medalja iz Svjetske lige (dva zlata, jedno srebro, dvije bronze) ubija vaterpolo.
Znači, krivi smo mi!
Zato što Podgorica još nije dobila obećanih “pet, deset, koliko li već” bazena, zato što bazen u Kotoru još čeka sanaciju i čekaće je ko zna do kada, zato što su nam klubovi na izdisaju…
Ako u zemlji vaterpola - u najcrnogorskijem sportu uz rukomet - Jadran igra Ligu šampiona i zadovolji se samim nastupom u grupi, Primorac kao osvajač Lige šampiona iz 2009. i finalista iz 2010. jedva bitiše i putuje u Budvu kako bi trenirao, Kataro kao šampion LEN kupa iz 2010. takođe jedva opstaje i naravno putuje u Budvu zbog treninga, a Budva nema novca uprkos uslovima…
Onda više od PRETPOSLJEDNJEG mjesta nismo ni mogli! Niti smo zaslužili. A budućnost nam nije svijetla, jer se reprezentacija stvara iz klubova…