Kakve veze imaju talasi sa preživljavanjem maratona? Sa čime prvo morate da se pomirite kad krenete da trčite? Kako se trči po zaleđenoj Adi Ciganliji, tačnije, ZAŠTO bi iko, ikada trčao po zaleđenoj Adi Ciganliji...?
Ako pitate Reu Terzin, odgovor u pozadini svakog od ovih pitanja čini se da je - "jer ne mogu bez trčanja".
Studentkinja Filozofskog fakulteta u Beogradu, buduća istoričarka umjetnosti Rea, trčanje posmatra očima kritičara. Rođena 1994. godine, svoju prvu trku istrčala je u svom rodnom gradu Somboru kada je bila u prvom razredu srednje škole, a danas ulicama prijestonice svakodnevno trči sa adidas Runners Belgrade klubom. Pitanje "Zašto trčim?" je sama sebi postavila davno, a nama se čini da su upravo ti pređeni kilometri baš ono što umnogome kroji današnju Reu, ili bar onakvu kakvu smo je mi upoznali - rezilijentnu, nasmijanu i nezaustavljivu.
Protrčavaš kroz cilj i kako se osjećaš u tim trenucima?
"To je stvarno neopisiv osjećaj i mislim da ne možeš da trčiš ako nisi spreman da osjetiš bol. Mislim da ne možeš ni da dođeš ni do tog nekog zadovoljstva ukoliko se ti psihički ne pripremiš prvo na trku, a onda i sve ono što prođeš u toku nje. Jer trčanje je prije svega psihička zavisnost i nekako kada naučiš da kroz trčanje izbaciš to nešto iz sebe onda ti tijelo to opet traži i fizički i psihički."
Kako izgledaju ti minuti tokom trke, kada tijelo više ne može i lomiš se da li da odustaneš?
"Pa budeš jako besan na sebe, stvarno. Nekako je neizdrživ osjećaj, stvarno je teško i moraš da zažmuriš i na sve moguće načine da to suzbiješ i eliminišeš da bi moglo da dođe to neko osjećanje zadovoljstva."
Šta si sa trčanja naučila i prenijela u svoje druge obaveze, recimo na fakultetu?
"Kada mi, na primer, dođe onaj talas zasićenja u toku učenja onda se setim polumaratona i sjetim se 13. kilometra zato što mi je to nešto najgore, i 17. isto, to je u onoj drugoj fazi kada mi je dosta učenja. I onda tako samo primijenim “izdrži, izdrži, izdrži”, svoje metode sa trčanja i nastavim dalje. Tako da mislim da trčanje zapravo utiče na tvoju jačinu u glavi u svim životnim situacijama."
Kako je trčati Beogradom, kako reaguju sugrađani?
"Obično te ljudi gledaju kao da radiš ne znam ni ja šta. Pogotovo kad je zima, slikaju te iz autobusa. Valjda jer je hladno i pitaju se zašto bi neko trčao po tom vremenu, ali to kad su baš minusi oni najgori."
Vi trčite i kada je napolju tako hladno?
"Da, mi smo čak imali takmičenje January Battle gdje trčiš svakog dana od 10 do 15 kilometara. Tako svaki dan, od 1. januara do poslednjeg dana u mjesecu, tako da prevazišla sam tu zimu. Baš kad smo trčali taj January Battle, trčali smo po Adi, prešli smo preko po zaleđenom jezeru. To je bilo nevjerovatno i baš je bilo lijepo, pa mi je ta trka ostala u sjećanju."
Mondo serijal "Zašto trčim?" pokušava da odgonetne šta je to što adidas trkače, obične ljude poput nas, tjera da sa prvim ili poslednjim zracima Sunca savladaju sebe, obuju patike i izađu na beogradske ulice. Koji je to motiv koji ih podstakne da se pokrenu, koji rezultat nadomešćuje dobrovoljno “žrtvovanje” slobodnog vremena, koji način razmišljanja se krije iza svega toga... I kako da do toga dođemo i mi?
Jer zaista, zašto trčiš?