Dragan Adžić je rukometni trener koji voli svoj posao. Jednostavan i uspješan. Miran i moćan. Pobjednik i Gospodin rukomet.
Crnogorac koji najuspješnije radi sa makar 15 žena istovremeno, pritom – lavica. I zato dobija zlatnu evropsku medalju, srebrnu olimpijsku i još jednu zlatnu, klupsku, evropsku. I pehare, i zlatne tanjire, što kaže neumorna Joka. I sve to od maja do decembra iste godine!
Kad on kaže da ekipa funkcioniše kao tim ili porodica naglašava da on poznaje njihove vrline, a djevojke njegove mane. A, sigurno mu je više nego jasno kako mu je, i zbog milion prirodnih zakona, uklopiti sve njihove temperamente, karaktere i razlike u navikama i vaspitanju sa formom i fizičkim predispozicijama, taktikom, kontrama i „brzim centrom". Plus sve to sklopiti u mozaik najbolje ekipe triput u sedam mjeseci.
I on najbolje zna kako ispratiti njihove neminovne profesionalne i lične oscilacije, a da sve to rezultira granitnom odbranom. I bodriti ih i vjerovati u njih do kraja. I kad promaše zicer, a hiljade ljudi u dvorani im zviždi ili ih provocira iz samo svemiru znanih razloga, ili im dvije osobe u crnom zakidaju parče po parče od pobjede, radosti i snova. A on i dalje vjeruje i bodri...
Za svoje saradnike kaže da su stručni, pouzdani i vrijedni. I da su tim. I da samo tako vrijede zlata.
Radi i traje sa vjerom i mjerom, ozbiljnošću i smirenošću, strpljivo građenom od školskog poligona na Zabjelu do naklona, trona i ovacija u Morači, Londonu i Beogradu. Za svega sedam mjeseci moderne istorije. Svakako i geografije, i statistike, a tek psihologije. Možda najviše promocije i radosti. Zbog kojih su nas on i djevojke činili uzvišenim, srećnim i ponosnim, vrijednim krova Evrope.
Bez suvišnih izraza i ocjena, bez, tako na ovim prostorima prisutnog, miješanja u tuđe poslove. Uvijek okrenut radu i analizi, provokacija mu jednostavno nije u krvi. Nije ni zlopamtilo, samo ne zaboravlja. Zdrava i prava kritika svakako, ali loša namjera, skrivena oštrica, licemjerje i laž, nikako, nikako. Fakat je, sve osim iskustva možemo podijeliti.
Nije on baš za svaki rođendan nazdravljao medovinom i šampanjcem, neke decembarske svjećice na torti pratile su pridjevi „promašen i propao projekat". Nije to davno prošlo vrijeme, razlika je jedino u tome što on bira sadašnjost i budućnost.
A, mi? Valjda smo mi iz ovih rukometnih radosti naučili lekciju iz pobjede zajedništva i patriotizma.
Godina rekorda
Dragan Adžić postigao je u 2012. godini ono što ni jednom treneru u istoriji ženskog rukometa nije uspjelo: u jednoj godini osvojio je medalje na dva velika takmičenja kao selektor Crne Gore (zlato na Evropskom prvenstvu u Srbiji, srebro na Olimpijskim igrama u Londonu), a kao trener Budućnosti osvojio je Ligu šampiona.
Taj učinak prevazišao je onaj koji su postigli legende sporta: Danac Ulrik Vilbek (zlata na OI u Atlanti i EP u Danskoj 1996. sa selekcijom Danske) i Norvežanka Marit Brejvik (zlata na OI u Pekingu i EP u Makedoniji 2008. sa selekcijom Norveške).
Budućnost je, sa njim na čelu, odbranila titule u Regionalnoj ligi, kao i u Prvoj ligi i Kupu Crne Gore.
(MONDO)