Predrag Stojaković je u karijeri doživio sve, a kako sam kaže, u NBA je mogao i ranije. Ipak na kraju je sve ispalo onako kako su uredili košarkaški bogovi!
Predrag Stojaković je počeo kao čudo od djeteta u Crvenoj zvezdi, a kada je 2011. godine završio košarkašku karijeru osvajanjem NBA prstena oprostio se kao jedan od največih srpskih košarkaša ikada. A sve je počelo kada je iz crveno-bijelog prešao u crno-bijeli dres i to - uz pratnju majke!
"Godinu dana sam proveo u prvom timu Zvezde kada sam dobio poziv iz grčkog kluba PAOK da tamo nastavim karijeru. Imao sam 16 godina i sa mnom se u Solun preselila cijela moja porodica. Ne mogu da kažem da sam ja ostalim članovima diktirao način i mjesto života, već me mama nije ispuštala iz ruku", rekao je u jednom davnašnjem intervjuu.
Kao dijete je dominirao u tada nevjerovatnoj grčkoj ligi, uz italijansku tada najboljoj u Evropi. Proveo je čak pet godina u Solunu, uspio je da osvoji grčki kup, da bude MVP lige 1998. godine i da ga Sakramento draftuje sa 14. mesta 1996. Odmah je mogao i u NBA te 1996. ali se njemu baš i nije žurilo.
"U Grčkoj sam proveo najljepše tinejdžerske godine i stekao mnogo prijatelja. Čak mogu da kažem da imam mnogo više prijatelja u Grčkoj nego ovdje. U PAOK-u sam proveo pet godina. Bilo je tu lijepih i loših iskustava. U privatnom životu sam uživao. Mnogo sam se vezao za Solun. Kada sam se odselio u Ameriku odlučio sam da u Solunu kupim stan gdje se svako ljeto vraćam i provodim neko vrijeme sa starim društvom", prisjetio se on.
Kada je stigao u NBA i dalje je bio jako mlad iako je iza sebe imao šest profesionalnih seniorskih sezona! U tome vjerovatno leži i razlog zašto nije igrao duže već je 2011. završio karijeru prilično ispovrjeđivan i istrošen.
"U NBA ligu sam stigao kad sam imao 21 godinu. Zvali su me i dvije godine ranije, ali nijesam prihvatio. Bilo mi je svega 21 godina i zbog svog društva i vjerovatno tadašnje ludosti to nisam želio. Možda sam tada još bio nesiguran u sebe. Ostao sam još dvije godine u PAOK-u što mi je svakako pomoglo da sazrim i u sportu i u životu. Sa simpatijama se danas sjećam kako je bilo dramatično donošenje odluke - otići u Ameriku li ne otići. Mama je pokušavala da mi pomogne, pa je predlagala da ipak odem negdje bliže, recimo u Španiju ili Italiju. Tata nije želio da se miješa i utiče na mene. Spakovao sam kofere i proveo nekoliko dana u Beogradu dok ja nijesam konačno riješio da putujem preko okeana. Zato smo u televizijskoj reklami snimili mog tatu koji me pita: 'Predraže sine, mora li ta Amerika?' Ali, Amerika mi je bila dječački san, a ja sam želio da jurim svoje snove i ostvarim ih. Želio sam i tamo da se oprobam, da se kasnije u životu ne bih kajao. I isplatilo se."
SMETALA MI JE AMERIKA, NIJE TO KAO SA SRBIMA!
"SA 16 SAM OTIŠAO IZ ZVEZDE, MAMA NIJE HTJELA DA ME PUŠTI!" Predrag Stojaković: Kad sam kročio u Ameriku, shvatio sam!
Svi se sjećamo kultnog tima Sakramento Kingsa zbog koga je Srbija ostajala budna noćima. Majk Bibi, Dag Kristi, Hido Turkoglu, Kris Veber, Bobi Džekson i naravno Vlade Divac i Peđa Stojaković. Ipak, nije se jednom od najboljih trojkaša ikada Amerika svidjela na prvu loptu.
"U početku mi je u Americi nedostajao nekadašnji način života. Smetala mi je njihova kultura, smetao mi je njihov jezik... Tek kada sam kročio na tlo Amerike shvatio sam koliko ja u stvari ne znam engleski. Ali vremenom sam upoznao sve njihovo. Najvažnije je da sam se prilagodio ljudima. Grci su nam blizak narod, topao i gostoljubiv, oni su baš kao i mi Srbi. Amerikancu su hladniji, cijene ljude po tome šta su i čime se bave", pričao je Stojaković.
Nažalost taj tim je ostao upamćen kao jedan od najboljih, najvoljenijih i najatraktivnijih koji nikada nije uzeo šampionski prsten. Sa druge strane su bili Kobi Brajant i Šakil O'Nil u životnoj formi, a protiv toga se nije moglo.
"Da bi bio uspješan u nečemu, moraš da budeš gladan i željan većih uspjeha. Da se ne zadovoljavaš momentom. Sad, kada sam okončao karijeru, neprospavane noći provodim razmišljajući o rezultatima koje nijesam ostvario. Recimo te serije protiv Lejkersa, pa i 2002, 2003, 2004, kada smo svi bili na vrhuncu karijera, a nijesmo uspijevali da osvojimo NBA titulu, Sa jedne strane, možda smo i nesrećni jer smo igrali u tom periodu kada su igrali Šakil i Kobi. To su bila dva najbolja igrača na tim pozicijama tih godina. Ipak, lično, svako od nas kretao je od samog sebe i u sebi tražio razloge neuspjeha, u greškama koje smo pravili i u svemu smo mogli da uradimo, a nijesmo. Šta god da smo poslije toga uradili i osvojili, vraćamo se u taj period i žalimo što nešto nijesmo uspjeli. Sve se toj ekipi brzo izdešavalo. Svi smo došli u sezoni 1998/99 i od ekipe koja nije imala ciljeve postali smo pravi NBA tim. Došli su Veber, Divac, par slobodnih agenata i brzo smo počeli da igramo dobru košarku i osjetili da možemo da dostignemo vrhunac. Brzo je došla i hemija. Divac je imao tu harizmu i pomogao nam da budemo kao jedan. Kasnije smo jedni druge korigovali da bismo došli do određenog nivoa", dodao je Stojaković,
KOŠARKAŠKI BOGOVI SU MI DALI PRSTEN!
"SA 16 SAM OTIŠAO IZ ZVEZDE, MAMA NIJE HTJELA DA ME PUŠTI!" Predrag Stojaković: Kad sam kročio u Ameriku, shvatio sam!
Na kraju, pravda je zadovoljena. Na samom kraju karijere potpisao je posljednji ugovor sa Dalas Maveriksima, a u toj ekipi 2011. godine mnogi veterani su konačno dočekali svoj prsten. Među njima i momak iz Slavonske Požege koji ga je i mnogo rabnije zaslužio!
"Kažu da su takav kraj i splet okolnosti ti košarkaški bogovi dodijelili ljudima koji po njihovom mišljenju to zaslužuju. To (osvajanje titule sa Dalasom) je bio drugačiji osjećaj, bez obzira na moje zadovoljstvo da se nađem u tom timu pred kraj karijere. Nije bio isti osjećaj taj protagonistički kao u Sakramentu, gdje se igra tih par godina bazirala oko mene i gdje smo nas par vodili glavnu ulogu. Ipak, bez obzira na to, završiti karijeru titulom je stvarno fenomenalno", kaže Stojaković.
Kao šlag na tortu, možda i vrjednije od prstena bilo je to što u Sakramento Kingsima više niko neće nositi broj 16. "Nijesam nikad razmišljao o tome tokom karijere, niti sam vjerovao da će se tako nešto desiti. Kada su me pozvali i kada su rekli da će povući moj dres, bio sam dosta emotivan. Počeo sam da se vraćam na početak karijere, kako sam počeo, kako sam došao u NBA, kako sam proveo sedam i po godina u Sakramentu, na sve što smo prošli, sve lijepo i tužno..."