Trener Partizana snosi odgovornost za ispuštenom prilikom u LE, dio iste pripada i ekipi na čelu sa kapitenom. Ali, da Milošević i njegovi saradnici u mart nisu preuzeli klupu, teško je povjerovati da bi "valjak" i stigao do Haga.
Kada je krajem marta ove godine Savo Milošević sa svojim saradnicima preuzeo brigu o stručnom štabu i vođenju ekipe, tim Partizana je, u najmanju ruku, bio u haotičnom stanju.
"Parni valjak" bio je zaglibljen u blatu neuspjeha sa malim izgledima sa stvari mogu da se drastično poprave, ne samo do kraja sezone, već i za mnogo duži period.
Iako bez mnogo trenerskog iskustva, u svoje prvo "šefovanje", ni manje ni više nego na klupi kluba u kojem se igrački afirmisao prije nego što je otišao u pečalbu i postao jedan od najboljih napadača Evrope, upustio se sa jasnim stavom i planom, ali bez srljanja i preteranih i neutemeljenih obećanja, baš kako je situacija u Humskoj u tom trenutku i nalagala.
Nije to bio ni sličan Partizan iz Savinog igračkog perioda. Jedino isto što je spajalo dva vremena – bio je identičan pritisak gladi za trofejima i uspjesima. Breme koje ne može da nosi svako, snažno i opterećujuće da su i najjačima pod njim pucale kičme.
"Moj minus je taj zanatski dio, ali veliki plus mi je to što sam radio mnoge poslove, imao razna druga zaduženja u fudbalu, koji mi omogućavaju da savršeno sagledam sliku. Znam gdje dolazim i sa kojim se problemima suočavam. Jako je bitno za mene i za sve nas u Partizanu da budemo realni i da realno sagledamo sliku. U teškoj smo situaciji i neće nam uopšte biti lako", rekao je tog kasnomartovskog podneva Milošević.
Anketa
Da li mislite da je Savo Milošević i dalje rješenje za klupu Partizana?
-
Da, mora da ostane i nastavi rad sa crno-bijelima.
84.62% (11)
-
Posle utakmice u Hagu, nisam siguran.
15.38% (2)
-
Ne, nikad nije ni bio.
0% (0)
Već u maju mjesecu, sa igračkim kadrom u čijem sklapanju nijednog trenutka nije učestvovao, uz blage "rezove", uspio je da Partizan podigne na fudbalski nivo ispod kojeg se rijetko išlo u posljednje tri decenije. Što je vjerovatno i najbitnije – psihološki je potpuno stabilizovao ekipu. Igrači koji su samo nekoliko sedmica ranije djelovali kao nezainteresovana gomila po srpskim terenima, bez ikakve želje i pobjedničkog mentaliteta, postali su ponovo željni aplauza, pohvala, trijumfa i pehara.
Kruna je bila osvajanje Kupa u direktnom duelu sa tada neprikosnovenom Crvenom zvezdom i to u njenom domu. Favorit je ostao bez šanse, bez udarca na gol…
Umio je Milošević da kroz razgovore i djela motiviše i konačno pokrene "valjak" iz blata u kojem se nalazio. Nemoguće je postalo moguće, baš kao i haška noć – 28. novembra.
Partizan nije izgubio, ali kao da jeste… Ispustio je nešto što nimalo nije lako. Odličnu igru 85 minuta, dva gola prednosti, situaciju sa igračem više. Ispustio je nadu da može do "proljeća" u Evropi.
"Proljeća" u Evropi!?
E, upravo o tome je svako realan mogao samo da sanja prije samo pola godine. Partizan mnogi nisu vidjeli čak ni u plej-ofu za UEFA takmičenje. Naslućivao se kraj već u julu, najkasnije početkom avgusta. Ali, Milošević, njegovi saradnici i igrači su vjerovali.
"Skockao" je tim po svojoj želji, doveo igrače na pozicijama za koje je smatrao da mogu više od onih koje je zatekao, zahvalio se nekolicini i potpuno rehabilitovao već izbrisane fudbalere sa svih spiskova za dalje akcije - prije svega Sejdubu Sumu, Bojana Ostojića i Slobodana Uroševića. Čak ni pomenuti trio nije vjerovao u "novu šansu" ili "drugu mladost".
Neočekivano je došao Bibras Natho, fudbaler nevjerovatne percepcije i fudbalske inteligencije, precizne lopte… Sa svim svojim kvalitetima, daleko iznad domaćih takmičenja, odmah se nametnuo kao lider. Suma je neprepoznatljiv u odnosu na period kada je stigao i predstvaljen u ozbiljno pojačanje. Tada to definitivni nije bio, sada jeste, uliva sigurnost, pravi razliku na terenu i donosi važne pobjede odvažnim i smjelim potezima.
Daleko da je sve bilo savršeno u prethodnom periodu, griješili su Partizan i Milošević, gubili se preko potrebni bodove u Superligi, propuštale šanse u Evropi… Ali, Partizan je, da bude jasno, stigao do cilja na svojoj evropskoj mapi - grupne faze Lige Evrope. Do velike premije nije uspio.
Da nije bilo dječijih bolesti, da je realizacija bila bolja u trenucima kada je dominirao i pritiskao rivale, Partizan bi danas slavio remi (2:2) u Hagu i plasman u drugi krug. Nadigrao je Holanđane u dvije utakmice, a nije pobedio nijednu. Bio je bolji od Astane i protiv Mančester junajteda zaslužio u najmanju ruku bod. Jedino je u Engleskoj ostao nemoćan i poražen, ali ne i obrukan.
Preuzeo je Milošević krivicu za "hašku tragediju". Osuđuju ga i mnogi navijači pokušavajući da shvate šta se zapravo dogodilo u tih posljednjih deset minuta. Krive ga oni koji jednostavno moraju u nekoga da upru prstom.
Krivica stoji, ali najmanje zbog izvršenih izmjena, već zbog nečega što se ponavlja i što u četvrtak uveče nije moglo da bude spriječeno. Stručni štab i Milošević su do sada morali da se pobrine da se te "bolesti" više ne ponavljaju.
Nećemo pretjerati ako kažemo da je "valjak" odigrao perfektnih 85 minuta. Napad koji se poigravao sa protivničkim odbranama tokom sezone, koji je PSV-u u Ajndhovenu dao četiri komada, Utrehtu prošlog vikenda tri, Astani čak 11 u dvije utakmice, protiv Partizana je morao da čeka sat i 15 minuta da stvori priliku i to jedinu prije tog kobnog i po svemu odlučujućeg 87.
Najbolja odbrana Holandije se sat i duže savijala i pucala pod naletima i kontrama igrača Partizana. Mark Bizo je dva puta savladan za manje od pola sata, a na prethodnih šest utakmica – NIJEDNOM.
Kako su se sve pretvorilo u tugu za samo četiri minuta? Zbog čega je Partizan iz jedne sigurne pozicije upao u paniku iz koje ovaj put nije imao izlaz?
Možda je u pitanju splet nesrećnih okolnosti uzrokovanih greškom kapitena Vladimira Stojkovića, ali i odbrane koja je dopustila da lopta posle 60 metara leta padne na glavu protivničkog fudbalera u Partizanovom kaznenom prostoru.
Ipak, ako vratimo film vidjećemo je u pitanju hroničan problem.
Sjetimo se Malatije u Beogradu - slično, ali ispravljeno u posljednjem trenutku. Moldea u Norveškoj, zamalo prosuto – opet nadoknađeno. Astane u Kazahstanu – umjesto da domaćinu bude puna mreža, Partizan je strepio do kraja. Protiv AZ Alkmara u dvije utakmice i Junajteda u Humskoj nijednom nije naplaćena bolja igra, a crno-beli su kažnjeni surovo za svaki promašaj.
Uzroci takvih strmoglavih padova moraće brzo da budu locirani, lečeni i otklonjeni. Ima tu i do realizacije (silnih promašaja iz izglednih situacija) i do pada koncentracije (početničkih grešaka u odbrani). Sve to u slučaju Partizana u jednom trenutku dovede do panike i potpune konfuzije koja se ovaj put odrazila na krajnji rezultat. Zbog toga je izgubljena Evropa, ali ostaju još dva fronta za crno-bijele.
"Ja ću uraditi sve da te prepreke i probleme savladavamo. Neke stvari ćemo moći brzo, za neke stvari će nam biti potrebno vrijeme", reče u martu Milošević.
Upravo je vrijeme najbitniji faktor na početku trenerske karijere Sava Miloševića. Njemu je potrebno i Partizan mu ga mora dati ako namjerava da uspostavi uspješan sistem, a ne onaj od danas do sjutra.
U igri Partizana, zaslugom Miloševića, ponovo postoji disciplina, glava i rep. Napadačka filozofija bez obzira ko je s druge strane terena, da li su to Mančester junajted, Crvena zvezda, Alkmar ili Spartak, Napredak, Rad.
Potrebno je usaditi i izgraditi pobjednički mentalitet, izbrisati strah od uspjeha.