Legendarni fudbaler Partizana i Real Madrida, član jugoslovenskih reprezentacija, "zlatni Čileanac", Predrag Mijatović danas puni 50 godina.
Predrag Mijatović je, bez dileme, jedan od najboljih fudbalera koji je igrao u jugoslovenskom fudbalu. A bez dileme je i jedan u vrhu igrača koji su nosili dres beogradskog Partizana.
Legendarni "Mijat" danas puni 50 godina! Prilika da mu ovim tekstom čestitamo "okrugli" rođendan i podsjetimo na njegova dostignuća i rezultate u fudbalu, kojih je bilo mnogo. Uostalom, ako ste nekada bili član Real Madrida i to njegov vrlo važan šraf, onda ste u fudbalu zaista postigli nešto.
A Mijatović je postigao mnogo više od tog nešto.
Rođen je u Podgorici u vrijeme kada se taj grad još zvao Titograd. Bilo je to 19. januara 1969. godine. Uz Dejana Savićevića je najveće fudbalsko ime koje je iznjedrila Crna Gora.
POGLEDAJTE FOTOGRAFIJE PREDRAGA MIJATOVIĆA
Fudbal je učio u lokalnim klubovima Kom i OFK Titograd, da bi od 1987. do 1989. godine igrao za prvi tim najpopularnijeg kluba u Crnoj Gori - podgoričke Budućnosti. Oko njega su potom lomili koplja splitski Hajduk i beogradski Partizan. Hajduk je bio spreman da mu odmah "na ruke" isplati 50.000 njemačkih maraka (što je u ono vrijeme bilo ogromna suma), ali Partizan je povukao veze, s obzirom na to da je beogradski klub imao jaku bazu u Crnoj Gori.
Godinama kasnije, Mijatović je rekao da mu je žao što nije otišao u splitski Hajduk, ali se nije pokajao što je došao u Partizan, za koji je i danas vezan i čiji je veliki navijač.
U nedavnom intervjuu za TV Partizan, tadašnji generalni sekretar FK Partizan i jedan od najuticajnijih ljudi jugoslovenskog fudbala tog vremena, Žarko Zečević prisjetio se kako je tekla "operacija Mijatović". Partizan je, zapravo, na teži način naučio lekciju iz neuspjelog angažovanja Dejana Savićevića.
"Što se tiče Peđe Mijatovića, nije se razgovaralo sa njim, nego sa njegovim ocem. Kad smo bili u Podgorici, on je praktično krenuo za Split, ali smo ga vratili na pola puta. Priveli smo ga minut do 12 i on je potpisao za Partizan, zahvaljujući njegovom ocu. Mijatović je jedan od najboljih igrača Partizana svih vremena, da mi ne zamjeri neko od igrača iz starijih generacija koji su bili izuzetne ličnosti i fudbaleri, da napomenem da smo bili prvi finalisti Kupa evrpskih šampiona 1966. godine... Mijatović je ostavio izuzetan trag u Partizanu, dao je veliki doprinos Partizanovim titulama i posle se dokazao u Valensiji i Real Madridu", rekao je Zečević.
Mijatović je za Partizan igrao četiri sezone i doprinio je osvajanju titule šampiona Jugoslavije (1992/93.), a prethodno i trofeju u Kupu Jugoslavije čime je Partizan uspio da izađe iz sijenke Crvene zvezde, koja je u to vrijeme bila evropski šampion.
Zanimljivo, prvi gol za Partizan dao je protiv "svoje" Budućnosti. Bilo je to u februaru 1990. godine.
Posle Partizana, otišao je u Valensiju, da bi potpunu fudbalsku afirmaciju i poštovanje stekao u Real Madridu, koji je upravo njegovim golom u finalu Lige šampiona protiv Juventusa 1998. godine u Amsterdamu, osvojio svoju 7. titulu prvaka Evrope.
Bila je to prva evropska titula Madriđana posle pune 32 godine, prvo posle 1966. godine protiv Partizana! Na ulicama Madrida prilikom proslave bilo je milion ljudi...
"To mi je najdraži gol u karijeri, jer sam njime ušao u istoriju Real Madrida. Gledao sam taj gol milijardu puta... sjetim se mnogih anegdota, detalja. Blo je to specifično finale i mnogo čudnih stvari. Poslednja titula koju je Real osvojio prije ove bila je upravo protiv Partizana, a eto, ja sam kao bivši kapiten Partizana, dao taj gol za titulu, i to u 66. minutu, pa crno-bijeli dresovi Juventusa...", prisjetio se Mijatović te amsterdamske noći.
O FINALU SA JUVENTUSOM...
"Pamtim da nam je glavni fokus bio na Zinedinu Zidanu. Potrošili smo veći dio vremena i energije tražeći način da se izborimo sa njim. Bio im je ključni igrač. U međuvremenu, doživjeli smo potpunu katastrofu u Primeri. Da se nismo vratili u Madrid sa peharom, ne znam kako bismo izašli pred navijače. A, da bi se to dogodilo i da bismo pobijedili, morali smo da neutrališemo Zidana", pričao je Peđa prije nekoliko godina, prisećajući se tog finala prije 21 godine.
Za određivanje tog "prljavog posla" bio je zadužen Zidanov zemljak - Kristijan Karembe, kojem Mijatović i dan-danas daje najviše zasluga za osvojenu titulu.
"Bio mu je saigrač u francuskoj reprezentaciji i tačno je znao kako da se bori i izbori sa njim. Pamtim da je 'Zizu' dobro počeo utakmicu i da je 'opalio' nekoliko opasnih šuteva, ali je postajao sve manje opasan dok je vrijeme odmicalo... Da, postigao sam taj gol koji nam je donio titulu, decenijama čekanu u Madridu. Da, na taj način sam doživio radost o kojoj svaki fudbaler sanja od prvog dana, ali Karembe je odradio veliki, ogroman posao u toj utakmici", izjavio je u jednom intervjuu Mijatović, koji je od 2006. do 2009. godine bio i sportski direktor Real Madrida.
ČILE, PREČKA...
Jugoslavija. Nekada značajna evropska zemlja, sa jednom od najjačih fudbalskih liga i mnoštvom fudbalera koji su plijenili igrom, tehnikom, vještinama. I bili veoma traženi na fudbalskom tržištu. Ali, uvijek je Jugoslavija ostala nedorečena na velikim takmičenjima. Mnogo se nade polagalo u "Zlatne Čileance", koji su mogli, ubijeđeni su svi i danas, da naprave nešto veliko.
Zvonimir Boban, Davor Šuker, Robert Prosinečki, Peđa Mijatović... bili su dio generacije koja je osvojila omladinsku titulu prvaka svijeta 1987. godine. Igrali su sjajno.
URNEBESNO: "Neki nisu ni ljuštili kivi"
"Naš prvi meč na turniru bio je protiv domaćina Čilea i protiv 65.000 ljudi na 'Estadio Nacionalu' u Santijagu. Zaista smo odlično igrali, pobijedili smo i shvatili da možemo da napravimo nešto veliko. Kako je turnir odmicao bili smo sve bliži i postali smo odličan tim koji je igrao napadački, postigao dosta golova, a uz to se i dobro zabavljao", ispričao je Mijatović za sajt FIFA prije nekoliko godina.
Posle Čileanaca Jugoslavija je pobijedila i Australiju, Togo, Brazil i Istočnu Njemačku, a u finalu je na penale savladana Zapadnu Njemačku.
Mijatović je propustio finale, ali ga nikada neće zaboraviti.
"To je bio moj prvi trofej u karijeri i još svi pamtimo taj uspjeh. Bili smo grupa mladih igrača koji su igrali savršeno. Mnogi od nas su postali profesionalci i kasnije igrali u velikim klubovima širom svijeta".
Nažalost, prokleta politika, a potom rat u bivšoj Jugoslaviji, spriječili su da ta generacija, koja je trebalo da bude nosilac seniorske reprezentacije, učini nešto o čemu se na ovom prostoru sanja od kako se lopta zakotrljala, od Moše i Tirketa...
Svijet nije upoznao domete te talentovane generacije.
"Imali smo sve što je bilo potrebno jednom timu da postane najbolji na planeti, ali je rat sve promijenio. Ekipa sa Balkana četiri godine nisu mogle da nastupaju u takmičenjima, od 1992. do 1996, tako da kada smo propustili da se dokažemo kada smo bili u najboljoj formi", istakao je Mijatović.
Najteže im je palo kada je Jugoslavija uspjela da se kvalifikuje za Evropsko prvenstvo 1992. godine, gdje je trebalo da se dokaže u punom sjaju, ali joj nije bilo omogućeno da se takmiči.
"To su bila veoma teška vremena. Rat je tek počeo i izazvao mnogo problema. Bilo je tenzija, pritiska i mnogo vremena smo proveli razmišljajući o stvarima koje nisu imale nikakve veze sa fudbalom. Nismo otišli na šampionat već svojim kućama, u gradove, koji su na kraju u različitim državama", rekao je Mijatović.
Godinama nakon toga, SR Jugoslavija (zemlja sačinjena od Srbije i Crne Gore), igrala je na Mundijalu u Francuskoj 1998. godine. Tamo je bila i druga država proizišla iz nekadašnje velike Jugoslavije - Hrvatska. U njoj Davor Šuker, Mijatov veliki prijatelj iz Real Madrida, saigrač, cimer. Hrvatska je na tom Svjetskom prvenstvu bila treća, što je do Mundijala u Rusiji 2018. godine bio najveći uspjeh te zemlje.
U intervjuu za RTS prošle godine, Mijatović se prisjetio tog Mundijala i one čuvene prečke sa penala, zbog koje su mi pali u očaj, a on je to nazvao "traumom".
"Jugoslavija je vjerovatno u Francuskoj mogla da bude Hrvatska... Šuker je proglašen za najboljeg strijelca, osvojili su treće mjesto, mogli smo i mi da nije bilo mog penala i tog kobnog udarca u prečku. Ko zna šta bi se dogodilo, ali to je sastavni dio fudbala. Pobeđuje se gubi, nekad se da gol, nekad se pogodi prečka...", rekao je Mijatović i dodao:
"Bilo je nesrećnih momenata u istoriji jugoslovenskog fudbala, ali ta prečka je modernija i nekako je stavljena u sinonim loše sreće...".
I danas kada pogleda svoj čuveni penal i šut u prečku iznad već savladanog Van der Sara u nokaut utakmici protiv Holandije, Mijatoviću nije svejedno...
"Svakako da nije prijatno, jer je to trauma koju sam imao u tom trenutku i koja me prati. Zaboravljaju se neke stvari, ali traume kao ta prečka je neprijatno i gledati. Kao što je lijepo gledati gol iz finala Lige šampiona, tako se i sada uvijek kad pogledam (taj penal) zapitam 'Zašto sam baš tako šutirao?'".
Zanimljivo, mjesec dana prije tog penala, Mijatović je uradio nešto što ga je uvrstilo u istoriju Real Madrida, u anale evropskog fudbala. A onda - prečka...
"To mi je najteži trenutak u fudbalskoj karijeri. Bilo je logično da ja uzmem loptu i šutiram, jer sam u kvalifikacijama bio najbolji strijelac, proglašavan za najboljeg igrača. Bio sam siguran da ću da dam gol, ne razmišljaš previše, to ti je dio posla. Kad staviš loptu na tu tačku, krajičkom oka pogledaš golmana, a Van der Sar je visok, ima dugačke ruke i on je te ruke raširio ruke, pa mi se gol odjednom smanjio da to nije bilo normalno. Obično penale nikada nisam šutirao jako i shvatio sam da loptu treba malo da podignem, da je šutnem jako, visoko jer bi mogao da je zakači. Šutnuo sam po sredini, ali malkice sam zakazao... To je tragičan momenat kad ti se sruši sve. Da sam dao gol otišli bismo dalje, ko zna šta bi sve bilo... Kolege te tješe, kao 'nema veze', a znaš da su srećni zato što znaš da to nisu oni, što oni nisu tragičari", rekao je Mijatović u intervjuu za TV Prva maja 2018. godine.
Kaže da će da ga taj penal proganja do kraja života i u šali navodi da kad god ga ljudi sretnu na ulici kažu: "Svaka ti čast za onaj gol za Real, ali kako promaši onaj penal?".
Mijatović ima četvoro djece (Nađu, Ninu i Lolu) iz braka sa Anetom Milićević, kao i sina Luku iz prvog braka sa Elenom Karić. Imali su i sina Andreja, koji je nažalost, preminuo.
MONDO TV: ZBOG KOJE UTAKMICE SI PLAKALA/PLAKAO?