Fudbaleri River Plate imaće u nedjelju priliku da po prvi put osvoje trofej Svjetskog klupskog prvenstva. A ono što su prošli u poslednje četiri godine - nema ni na filmu.
Šta se sve može postići u roku od četiri godine?
48 mjeseci, 209 nedjelja, 1460 dana, više od 35 hiljada sati...
Ukoliko ste dobar student i dajete sve ispite u roku moguće je završiti fakultet. Ukoliko ste mladi preduzetnik i entuzijasta možete napraviti najjaču društvenu mrežu na svetu. Ukoliko ste odličan režiser i volite Tolkina možete napraviti najbolju filmsku trilogiju 21. vijeka.
A, ukoliko ste navijač River Plate, u tom periodu možete da prođete put od pakla do raja...
Tog 27. juna 2011. godine "Monumental" je plakao i ridao od bijesa. Igrači Rivera nisu uspjeli da pobijede Belgrano sa dva gola razlike i zbog toga su, po prvi put u svojoj 110-godišnjoj istoriji, morali da se presele u niži rang takmičenja.
Ova utakmica je imala sve.
Strah, nadu i odgovornost, ali su je prije svega obeležili incidenti po njenom završetku. Igrači su plakali, navijači su bjesnili, a policija i medicinske ekipe nisu znali gdje prije da idu. Helikopteri su nadletali stadion, ali su i ljudi na tribinama nakon nekog vremena postajali svjesni da nasilje neće riješiti problem i da će morati da nastave da navijaju za ovaj klub i u drugoj ligi.
Na drugom kraju sveta u isto vreme, u Evropi, svi su se divili Pepovoj Barseloni koja je osvojila sve što se može osvojiti. Dvije potpuno drugačije sudbine tako dva velika kluba. Sa toliko sličnosti i toliko razlika u svojoj istoriji...
Razmišljali su vjerovatno u tom trenutku navijači River Plate kako će biti teško izboriti povratak u elitno takmičenje, kako će se ponovo odmjeravati sa najvećim rivalom Bokom, ali niko nije mogao ni da pretpostavi da će za četiri godine biti toliko visoko.
Četiri godine kasnije su pobjedom nad meksičkim Tigresom osvojili najvažnije južnoameričko takmičenje Kopa Libertadores, i tako uspjeli ono što ni Piter Džekson ne bi mogao da režira, a da se to ne proglasi naučnom fantastikom.
Istorijski rezultat u Kopa Libertadores, a potom i žrijeb na Svjetskom klupskom prvenstvu u Japanu hteo je da se u finalu sastanu baš sa timom u odnosu na koji su imali potpuno drugačiju sudbinu te 2011. godine.
Barselonom...
Dok se u Evropi na ovaj trofej gleda na kao još samo jedan u nizu, i zbog kog se navijači ne raduju previše, a treneri razmišljaju koliko će njihovi igrači potrošiti energije i tako vrh tabele prepustiti rivalu u prvenstvu, u Južnoj Americi je sasvim drugačije.
"Vidimo se u Japanu", govorili su navijači igračima kada ih sretnu na ulici "požalio se" fudbaler River Plate Leonel Vanđioni novinarima.
Od avgusta su planirali ovo putovanje, nisu ih zanimala ostala takmičenja, oni su maštali samo o tome da budu na vrhu svijeta. Učiniti to protiv Barselone, bilo bi idealno za njih. Zbog toga su danima unapred poranili u Japan i u potpunosti ga okupirali.
Ima nešto simbolično u bojama. Baš u zemlji na čijoj zastavi dominiraju bela i crvena boja, mogla bi River Plata, tim sa belim dresovima i "crvenom trakom" da ispiše istoriju. Sve se namjestilo za njih, samo se još oni čekaju.
Nakon pobjede nad Hirošimom od 1:0, kojom su se plasirali u veliko finale i zakazali duel sa Barselonom, u slavlje su uključili i lokalnog policajca koji nije mogao da odoli argentinskoj pjesmi. Kažu, nema boljih navijača od njih. A čak 18 hiljada Argentinaca život bi dalo za pobjedu u finalu i novi trofej u vitrini.
A šta sem potpuno različitih, a sličnih, sudbina od 2011. godine povezuje ova dva kluba?
Čak 11 zajedničkih igrača. Od onih današnjoj publici poznatijih tu je prije svih Havijer Maskerano, ali i Aleksis Sančez, Maksi Lopez, Huan Pablo Sorin, Havijer Saviola i mnogi drugi...
Dok Barselona u ovom trenutku samo brine o tome da li će Lionel Mesi biti u stanju da počne meč i "unesreći" Argentince, omaleni trener Rivera Marselo Galjardo zna da bilo kojih 11 fudbalera da pošalje na teren - da će imati 11 ratnika.
Ako je o Barsi sve poznato, i da vas usred noći probude znali biste da izdiktirate najjači sastav ovog tima, u Riveru ima nekoliko talentovanih fudbalera čija će imena uskoro i navijači sa ovih područja znati. Da li već sjutra ili kad pojačaju evropske klubove i nije važno. Oni u sjutrašnji meč ulaze samo sa imenom River Plate na dresu.
"Želim da za Barsu igraju i Mesi i Nejmar. Nama je zadovoljstvo kada igramo protiv najboljih", kazao je neustrašivi trener Rivera Galjardo.
A ko nosi igru današnjeg Rivera?
Ostali su tokom ljeta bez talentovanog štopera Ramira Funesa Morija koji sada igra odlično za Everton, ali su uspjeli da zadrže njegovog partnera u odbrani Kolumbijca Edera Alvareza Balantu, za koga se baš Barselona interesovala prošlog ljeta. Tu je još jedan talentovani štoper Mamana koji je još uvek rezerva, a gol čuva iskusni Barovero.
Na sredini terena gospodare dva starija igrača Urugvajac Karlos Sančez i Argentinac Leonardo Poncio, dok je ipak tu glavni Matijas Kraneviter, tip igrača kakve voli Dijego Simeone. U napadu imaju Havijera Saviolu, ali pre njega su tu ipak Rodrigo Mora i jedan od najtalentovanijih igrača iz Južne Amerike Lukas Alarijo...
Da li su još uvijek baš toliki autsajderi?
Barselona ni 2006. godine nije uspjela da osvoji Svjetsko klupsko prvenstvo, a na drugoj je strani imala za rivala Internasional, pa nije da se River Plata u sutrašnjem meču ne smije ni nadatati. Bio bi ovo manji podvig od one planine koju su prešli za četiri godine...
(Milutin Vujičić - MONDO)