Aldo Simonćini otkriva kako je to biti golman najgore reprezentacije na svijetu.
Reprezentacije San Marina i Butana poslednje su na FIFA rang listi, bez ijednog boda.
Fudbaleri azijske države u prošlosti su i uspjeli da ostvare poneku pobjedu ili remi u takmičarskim utakmicama, ali igrači San Marina ne. Jedini put kada su slavili u svojoj istoriji, bio je 24. april 2004. godine. Pobijedili su tada Lihtenštajn 1:0 u prijateljskom meču.
I pored toga, kao ravnopravan član UEFA i FIFA, reprezentativci San Marina redovni su učesnici kvalifikacija za evropska i svjetska prvenstva pa, iako u njihovoj državi fudbal nije na profesionalnom nivou, imaju priliku da se nadmeću sa fudbalskim velesilama poput Njemačke, Španije, Italije...
U aktuelnom ciklusu kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Francuskoj 2016. godine, San Marino je u grupi sa Engleskom, Slovenijom, Litvanijom, Švajcarskom i Estonijom.
Bez obzira što trenutno imaju tri poraza i gol-razliku 0:11, po obavljenom žrijebu, malo ko je bio srećniji nego Aldo Simonćini, golman San Marina.
Iako je od Engleza primio pet golova, ostvario mu se san – branio je na Vembliju.
"Smatram da sam privilegovan. Znam da bi mnogi golmani Premijer lige voljeli da su na mom mjestu", izjavio je Simonćini za britansko izdanje portala "Vajs".
"U septembru 2013. igrali smo u Ukrajini, ali sam ja ostao kod kuće da učim za ispit. Zbog utakmice na Vembliju bih, ipak, propustio bilo koji ispit".
Svjestan da to što je rekao zvuči neprofesionalno, Simonćini je dodao:
"Znam da zvuči čudno da golman neke evropske reprezentacije propusti utakmicu zbog ispita, ali nas u San Marinu ne plaćaju da igramo fudbal. Mi to činimo iz ljubavi prema igri i iz patriotskih razloga. U Ukrajini smo izgubili 9:0, ali sam položio ispit sa dobrom ocjenom. Važno mi je da diplomiram i da nađem posao".
Biti golman San Marina sigurno nije prijatno, pošto ova reprezentacija prosječno prima 4,33 gola po utakmici (537 u 124 meča), a Aldo ih je u svom debitantskom nastupu (6. septembra 2006. protiv Njemačke) primio čak 13! Od tada, braneći za nacionalni tim savladan je ukupno 120 puta.
Golman San Marina otkrio je i kako se pojedini igrači drugih reprezentacija odnose prema daleko slabijem rivalu.
"Saigrači su mi rekli da su im se Ukrajinci rugali zbog ubjedljivog poraza. To je ponižavajuće, posebno kada se ima u vidu da jedino nas mogu da pobijede sa tolikom razlikom. Ne razumijem i Njemce koji su nam dali 13 golova. Jedno je biti maksimalno profesionalan, a drugo ponižavati nekoga", smatra Simonćini.
Ima, međutim, više pozitivnih primera.
"Većina igrača drugih reprezentacija su korektni prema nama. Na primer, Englezi. Bili su pravi džentlmeni i učinili su da se osećamo kao da smo na istom nivou. Pohvalio bih i Zlatana Ibrahimovića... Tokom utakmice sa Švedskom jedan od mojih saigrača zamolio ga je da nas ne 'napuni', jer smo igrali baš slabo, ali mu je Ibrahimović odgovorio da slučajno ne razmišlja u tom smeru, već da se koncentriše na igru. Izgubili smo 5:0, ali mi je posle meča Ibrahimović prišao i čestitao".
"Imao sam 19 godina kada sam prvi put stao na gol San Marina. Bilo je to nedugo posle strašne saobraćajne nesreće, zbog koje čak nisam bio siguran da ću ponovo braniti. Izgubili smo 13:0, ali šta da se radi... Da budemo iskreni, nije prijatno kada gubite sa po šest, sedam, osam primljenih golova i to nas nervira. Svjesni smo velike razlike u odnosu na naše rivale, ali nikada se nije desilo da izađemo na teren sa 'bijelom zastavom'", istakao je Simonćini.
Golman koji je u sezoni 2011/2012. bio treći čuvar Ćezene u Seriji A ima svoj recept kako da sačuva samopouzdanje kada protivnik počne da "rešeta".
"Bitno je da ne izgubiš samopouzdanje posle prvog primljenog gola. Samo jedna dobra odbrana dovoljna je da me oraspoloži. Profesionalni golman teško bi mogao da izdrži toliko ubjedljive i uzastopne poraze, ali ja bavljenje fudbalom doživljavam kao san. Za mene je to privilegija i na svaku utakmicu gledam kao na novo iskustvo u životu".
Pored protivničkih napadača, reprezentativci San Marina imaju i "domaćeg rivala".
"U utakmicama domaćeg prvenstva na tribinama ne bude više od 250-300 gledalaca, a kada igra reprezentacija, 'pola San Marina' jedva čeka još jedan težak poraz. Trudimo se da se ne obaziremo na takve stvari i da uvijek pružimo maksimum. Tako ćemo najbolje odgovoriti na sve kritike", smatra čuvar mreže A.C. Libertasa iz Borgo Mađorea.
Pored lokalnih navijača, Simonćini kaže da i sudije nekada ne shvataju ozbiljno fudbalere San Marina.
"Nažalost, često se događa da naše mečeve arbitri sude kao da smo unaprijed izgubili i da je rezultat samo formalnost. To umije da bude veoma iritantno".
Ima, međutim, onih koji reprezentativce ove male države sa Apeninskog poluostrva shvataju ozbiljno i umiju da ih nagrade za požrtvovanost koju pokazuju.
"Dešavalo nam se da na gostujućim terenima navijači domaće selekcije skandiraju 'San Marino, San Marino' i traže autograme ili da se slikaju sa nama. Čak sam jednom dobio pismo od dječaka iz Grčke da mu pošaljem moj dres, što sam i učinio", pohvalio se Simonćini.