Način na koji jedemo i izbori koje pravimo u vezi sa hranom umnogome zavise od onoga što su nas roditelji naučili u detinjstvu.
Maniri koje imamo za stolom "usađuju" nam se još u djetinjstvu, i te navike nam u najvećem dijelu ostaju i kada odrastemo.
Hrana je na neki način neverbalni jezik koji se govori u porodici, jer i na taj način roditelji pokazuju ljubav i prihvatanje učeći dijete da ima pravi odnos prema hrani.
Psiholog dr Džen Neš, specijalizovana u sferi hrane, kaže da mnogi njeni klijenti ne shvataju koliko su „pravila“ u vezi sa hranom naslijedili od svojih roditelja. Toliko da je moguće da osjećaju nelagodnost, pa čak i da budu anksiozni ukoliko se napori da skinu višak kilograma kose sa pravilima koje su usvojili od roditelja - na primjer, da ne ostavljaju hranu na tanjiru.
Zbog te nelagode, oni se često nakon pokušaja držanja dijete vraćaju starim navikama u ishrani.
Nutricionistkinja kaže da u tom slučaju ljudi treba da vežbaju da budu svesniji tih pravila koji ih sprječavaju da ostvare svoj cilj i da shvate da je to "unutrašnje dijete" u njima koje se boji mamine kritike ukoliko ne pojede sve iz tanjira.
Kada postanu svjesni obje strane, unutrašnjeg djeteta koje se plaši kritike i unutrašnjeg odraslog čovjeka koji želi da skine višak kilograma, biće im lakše da shvate da to unutrašnje dijete pokušava da ih zaštiti, ali da su sada odrasli i da za tim nema potrebe.
Iako je osjećaj gladi ono što najviše upravlja našim izborom hrane, način na koji je jedemo je najvećim dijelom navika, a ono što biramo da jedemo je dosta kompleksnije i na to utiču mnogi faktori koji se vremenom mogu promijeniti.
Iskušenje i društveni pritisak
Iskušenje se doživljava kao nešto negativno i, barem kada je riječ o hrani, to je "Ahilova peta" svakome ko pokušava da skine kilograme - suočavanje sa omiljenom hranom ponekad je stvarno teško.
Naš mozak je napredovao do mere da "vidi hranu-jede hranu", u odnosu na vremena kada se do hrane dolazilo teškom mukom. "Ljudi mi često kažu da 'nemaju snagu volje' kada je riječ o hrani, ali ja smatram da je to laž koju govorimo sami sebi", ističe psiholog.
Ona naglašava da svako ljudsko biće pokazuje snagu volje u različitim sferama života - ne krade od drugog, ide na posao i kada mu se ne ide, stavlja potrebe djece na prvo mjesto - samo što do sada nismo imali priliku da te veštine "prevedemo" i na sferu hrane. Tvrdi i da postoji šest koraka koji pomažu da se snaga volje stekne kada je riječ o hrani, a potrebno ih je naučiti, vježbati i usavršiti, kao i sve ostale vještine.
To je takođe povezano i sa društvenim pritiskom pod kojim se nađemo kada nas, na primjer, prijateljica nagovara da naručimo i taj desert posle večere ili još jednu čašu vina.
Navika i dostupnost
Mnogi od nas iz nedjelje u nedjelju jedu ista jela i kupuju iste namirnice jer je tako zgodnije, lakše i praktičnije, posebno kada kuvate za cijelu porodice i radite.
Namirnice kojima imamo pristup takođe utiču na naše izbore u ishrani, a sposobnost i želja da spremamo obroke takođe imaju važnu ulogu u našim izborima hrane. Jer, lakše je skuvati tjesteninu i naliti gotovo sos nego spremati obrok od sirovih namirnica.
Vrijednosti i lična uvjerenja
Da li jedete meso i namirnice životinjskog porekla, koliko brinete o životnoj sredini, samo su neke od vaših vrijednosti i ličnih uverenja koja utiču na izbore u ishrani.
Koliko značaja pridajete ishrani i zdravlju mogu da budu može da zavisi od toga da li imate neki zdravstveni problem - povišen holesterol ili krvni pritisak, na primjer.
Oni kojima je zdrava ishrana prioritet skloniji su tome da biraju sirove namirnice prije nego obrađene i gotove obroke. Ali, i to dobrim dijelom zavisi od onoga čemu su nas roditelji naučili...
Finansije
Sasvim je jasno da na ono što jedemo, na izbore koje donosimo kada je riječ o kupovini namirnica, utiču i finansije. Ipak, treba uzeti u obzir da je za neke zdrave namirnice često potrebno izdvojiti manje novca nego za gotovo obroke ili prerađene namirnice.
Rani ekonomski faktori
Psiholog kaže da odrastanje u siromašnoj porodici ili gladovanje u detinjstvu može da rezultira željom da u odraslom dobu osoba uvijek bude okružena mnoštvom hrane, da nikada više ne dođe u situaciju da nema dovoljno da jede.
Opet, prihvatanje činjenice da je to krivac za preteran unos hrane u odraslom dobu je ključno da bi se to promijenilo.
Emocije
Na sve nas veoma utiču emocije, a to se odražava i na izbore u ishrani.
Depresija, anksioznost ili stres na poslu mogu da dovedu do toga da ne jedemo redovno, tj. preskačemo obroke, ali i da svako malo posežemo za hranom kako bismo se bolje osećali. To se često povezuje sa nostalgijom i detinjstvom, pa biramo hranu koja će nam pomoći da se osjećamo bolje i sigurno.
"Hrana nikada nije bila samo gorivo za tijelo - od rođenja, hranjenje se povezuje sa osjećajem voljenosti i sigurnosti", kaže psiholog dr Neš. "Kako prelazimo iz detinjstva u adolescenciju, hrana može da postane prečica koja nam pomaže da se nosimo sa iskustvima koja nam je teško da 'svarimo' - zlostavljanjem, traumom, tugovanjem, nasiljem i sličnim problemima".
Ako roditelji pokažu neprijatnost pred suzama, ljutnjom ili drugim emocijama, ako prerano "sasjeku" detetov autentičan način da pokaže te emocije, uživanje u hrani može da postane "prijatelj" koji mladoj osobi pomaže da se nosi sa tim emocijama.
Nažalost, emocionalno prejedanje nije nikakav prijatelj i može da dovede do začaranog kruga jedenja, gojenja i osećaja krivice.
Ukusi
Naravno, od toga šta ćemo jesti zavisi koliko vremena imamo da pripremimo obrok, ali i ukusi koje volimo mnogo utiču na to.
Ukusi mogu da se podijele u četiri klasične grupe: slano, slatko, kiselo i gorko, ali tu treba uključiti i preferenciju začinjene i ljute hrane.
Dakle, ukus hrane utiče na izbore namirnica koje ćemo da napravimo, a na to takođe utiče i miris, tekstura i boja hrane koju jedemo.
Iako je jedan obrok najčešće kombinacija više ukusa, svako od nas ima preferencije ukusa zbog kojih neke namirnice volimo ili ne volimo.
