Ukrale su mi srce

Odmah da se razumijemo, ako ne volite mačke, vi ste na gubitku. Ali, bez i najmanje namjere da mijenjam bilo čiji pogled na svijet, i bez ikakvih ambicija da započinjem bilo kakvu diskusiju na temu "pas ili mačka", evo kako stoje stvari

Mačku sam željela otkako znam za sebe. Godinama, jedini način da uživam u četvoronožnom društvu bio je preko ljeta, u Lici, kad me pošalju kod babe, pošto je baba bila neviđeni ljubitelj.

Ali, tamo je mačka tretirana onako kako mačke tretiraju na selu - korisna živuljka, ali živuljka koja sama o sebi brine. U skladu sa tim, prema mačkama se i ponašalo. Metlom po turu ako se slučajno uvuku u kuću. Ili u ljetnju kuhinju. Ili već, ako je zateknu gdje god da gazdarica procijeni da joj nije mjesto.

Ne i kod moje babe, doduše, ali lokalna populacija mačaka je evoluirala u tom nepovjerljivom smjeru, i naći mačku koja je bila raspoložena da se mazi u Srbu i bližoj okolini bilo je ravno nemogućoj misiji.

Naravno, kako sam odrastala, vježbala sam vještine pregovaranja, pokušavajući da iskukam roditeljima dozvolu da u kuću dovedem mačku. Oni su se držali politike da "životinje nisu za stan", i to je tako trajalo negdje do moje 22. godine. (Sad kad se osvrnem, to kao da je bilo pre sto godina.)

U međuvremenu, ja sam odustala od uzaludnih pokušaja i živjela za dan kad ću živjeti sama. I imati mačku, jasno.

A onda, jednog dana, nije mi bilo dobro... Migrena do povraćanja, smeta mi svjetlo, smeta mi zvuk, sopstvena koža mi smeta. I moj otac koji ulazi u kuću, ulazi u moju sobu i kaže "uzmi ovo, stavi na mjesto". Ja mu govorim da mi nije dobro, da sam stavi aktovku na mjesto, on insistira i ja na kraju ustajem (tako sam vaspitana, nema neću kad ti otac nešto kaže, pa taman dušu ispovraćala) i uzimam tašnu i... čujem nešto iznutra.

Da ne dužim priču, ispostavilo se da su moji roditelji tad, kad sam ja uveliko odustala, kad baba koja mi je držala stranu i navijala da uzmemo mačku više nije bila sa nama, odlučili da je došao trenutak da se mačka nabavi.

Đuku su nabavili od mog drugara iz kraja, ponosnog vlasnika mačora Đure koji je godinama carevao Fruškogorskom ulicom, i uopšte, "Palasom" (ko je išao u školu "Braća Ribar" znaće o čemu pričam, ko nije, žalim slučaj). Taj mačak je, uprkos ožiljcima i činjenici da je imao jedno i po uvo, pošto mu je pola uveta otkinuo neki pas kojeg je na kraju ipak natjerao u bijeg, bio jedna duša od mačke.

Elem, Đuka je pokupio sve plemenite osobine oca mu Đure i mame Micike. One koje je volio, volio je beskrajno. One koje nije volio, ignorisao je tako postojano, da je moje srce bilo ispunjeno ponosom. Ti koje nije volio, bili su, igrom slučaja, uvijek i oni koje ja nisam voljela.

I tako nam je život postao bolji, ispunjen predenjem i maženjem, najrazmaženijeg mačora kojeg možete da zamislite. Ma, bio je vjerovatno i gori od toga. Svojeglav i prznica, a opet mekog srca, nečujnog koraka...

Svima onima koji kažu "mačke ne umiju da vole" imam da kažem samo da je, dok sam ležala nepokretna, mjesecima, posle povrede kičme, taj mačor odlazio od mene samo da ode u toalet. Hrana i vodu stavljene su mu u dno mog kreveta kad smo shvatili da neće jesti da se ne bi odvajao od mene.

I tako iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, dok nije dočekao da se zaleti ispred mene, i gleda me s drugog kraja hodnika, kad sam prvi put ustala i uz pomoć štaka napravila par koraka. Toliko o tome da mačke ne umiju da vole.

A onda se razbolio. Operisan je jednom, naš dobri, dragi Neša veterinar poklonio nam je svima još šest mjeseci ljubavi. Drugi put nije mogao da uradi ništa.

Imala sam 28 godina. I rastajala sam se sa dušom kad je taj mačor umro.

I dugo, dugo nisam mogla da zamislim da bih ikada mogla ponovo da imam mačku. Lojalna sam osoba, duboko verujem da ljubav ne umire kad umre onaj koga smo voljeli, i to u mom svijetu važi i za životinje.

I prošle su godine od tada. Nisam uzela drugu mačku. Ali...

Postala sam mama. I rodila sam malog mačkoljupca. Tako je nekako ispalo. Toga sam postala svjesna jednog ljetnjeg dana kad sam sjela u baštu kafića u ulici.

D u kolicima, brblja, lista neku slikovnicu sa životinjama, onako, bebeći se smijulji, kao priča sa mnom... I pita ga konobar šta to ima, gleda knjižicu i kreće redom 'kako kaže pače', D kaže, 'kako kaže pile'... i tako redom, kako kaže maca... Sve ok, konobar pita, D odgovara, ja se smijem, srećna sam, a malo sam i ponosna (kao i svaka mama), dok ne dođoše do kuce. 'Kako kaže kuca', D ga gleda. 'Kako kaže kuca'... Ništa.

I tu mi sine.

Meni NIKAD nije palo na pamet da mu kažem 'kako kaže kuca'. Počnem da se smijem, D se smije (iako pojma nema zašto, ali mala djeca se tako lijepo i tako često smiju - tek onako), i konobar se smije iako ne kapira. Kažem mu ja kad sam se povratila da dijete ne odgovara jer mu niko u njegovom malom životu nije rekao kako kaže kuca. Eto. (Nije da ne volim pse. Volim ih, samo ih ne razumijem.)

I tu shvatim, gotovo je. Imaću mačku, ponovo.

To je bilo pre dvije godine. Mačku još nemamo. Ali, sad znam da čekamo samo da D još malo poraste. Mačka, dakle, stiže u moj, naš u stvari, život ponovo - 2017. Tako sam riješila.

A danas, na Mrnjau festu koji je bio održan u Domu omladine u Beogradu, ukrade mi srce mejn kun. Tako da sam čvrsto odlučila sledeće: celog ovog proljeća koje dolazi, gledaću pažljivo. Zaviriću u svako dorćolsko dvorište. Ispod svakog automobila, ako mi se samo učini da čujem da me neko doziva. U svaki podrum.

Stvarno ću gledati i slušati. Ako me izabere neko mače, postaće dorćolska kućna mačka. Ali, moraće ono da izabere mene, tako da vidim da želi da ide sa mnom. Da me pogleda tako da prepoznam tračak Đuke u njemu. Odsjaj mladog Mjeseca u tim bademastim očima. Ako se ne prepoznamo do zime, neko dorćolsko mače i ja... Mejn kun neka bude.