Velika vještačka rijeka predstavlja jedan od najvećih infrastrukturnih poduhvata modernog doba - mrežu dugu više od 4.000 kilometara koja doprema fosilnu vodu iz dubine Sahara do miliona ljudi na sjeveru Libija.
Ogroman poduhvat skriven ispod pijeska Sahare i danas važi za jedno od najambicioznijih inženjerskih dostignuća modernog doba.
Riječ je o takozvanoj Velikoj vještačkoj rijeci u Libiji sistemu koji se proteže na više od 4.000 kilometara i kroz mrežu podzemnih cijevi doprema vodu staru desetinama hiljada godina do miliona ljudi na sjeveru zemlje.
Voda iz davne prošlosti
Još početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, tadašnji lider Libije Muamer Gadafi predstavio je ideju koju je nazvao osmim svjetskim čudom. Plan je bio jednostavan u teoriji, ali izuzetno zahtjevan u praksi izvući ogromne količine podzemne vode iz srca Sahare i dopremiti ih do gusto naseljenih obalnih gradova.
Međutim, ta voda nije obična. Riječ je o takozvanoj fosilnoj vodi, zarobljenoj u dubokim slojevima Nubijskog vodonosnika još iz vremena kada je Sahara bila zelena i bogata rijekama i vegetacijom. Procjene govore da je ta voda stara oko 40.000 godina, što znači da se praktično ne obnavlja današnjim padavinama.
Brojke koje pomjeraju granice
Dimenzije projekta teško je i zamisliti. Sistem čine hiljade kilometara cijevi prečnika oko četiri metra, dovoljno širokih da kroz njih može proći automobil. Na dnevnom nivou, ova "rijeka" može da transportuje i do 6,5 miliona kubnih metara vode, što odgovara hiljadama olimpijskih bazena svakog dana.
Ukupna cijena projekta procjenjuje se na više od 25 milijardi dolara, a ono što ga dodatno izdvaja jeste činjenica da je finansiran gotovo isključivo novcem od nafte, bez stranih kredita.
Kako je pustinja počela da rađa
Radovi su počeli 1984. godine i trajali su decenijama. Već početkom devedesetih voda je stigla do Bengazija, a nekoliko godina kasnije i do Tripolija. Postepeno je mreža širena sve dok nije obuhvatila gotovo cijelu obalu Libije.
Posledice su bile dramatične. Djelovi pustinje koji nikada nisu imali pristup vodi počeli su da se pretvaraju u obradivo zemljište. Pšenica, ječam i voće počeli su da uspijevaju tamo gdje je ranije bio samo pijesak, dok su gradovi dobili stabilan izvor pijaće vode.
Sistem koji koristi prirodu
Jedna od ključnih prednosti ovog projekta jeste način na koji funkcioniše. Dio sistema koristi prirodni pad terena, pa voda iz južnih, viših oblasti teče ka sjeveru bez potrebe za stalnim pumpanjem. Time se značajno smanjuje potrošnja energije u poređenju sa, na primjer, postrojenjima za desalinizaciju.
Cijena velikog rješenja
Ipak, iza ovog podviga krije se ozbiljan problem. Pošto je riječ o neobnovljivom resursu, stručnjaci upozoravaju da bi zalihe mogle da potraju između 60 i 100 godina, a možda i kraće ako se eksploatacija poveća.
Dodatni udarac sistem je pretrpio tokom građanskog rata u Libiji, kada su mnogi bunari i djelovi infrastrukture oštećeni ili uništeni. I pored toga, projekat i dalje snabdijeva većinu stanovništva i ostaje ključni izvor vode za zemlju.
Inženjersko čudo sa neizvjesnim krajem
Velika vještačka rijeka danas stoji kao dokaz koliko daleko čovjek može da ode u pokušaju da savlada prirodna ograničenja. Ona je promijenila lice pustinje i omogućila život tamo gdje ga ranije gotovo nije bilo.
Ipak, njena budućnost ostaje otvoreno pitanje. Jer, za razliku od rijeka koje se obnavljaju kišom, ova nosi vodu koja se više nikada neće vratiti.