Više od decenije bio je duh libijske politike - prijetnja bez vojske, lider bez države i ime koje se uporno vraćalo u svakom pokušaju izbora. Sada je, prema najnovijim informacijama, Saif al-Islam Gadafi ubijen u zapadnoj Libiji.
Više od decenije nakon rušenja libijske države 2011. godine, ime Saif al-Islam Gadafi ostajalo je jedan od najosjetljivijih nervnih čvorova postrevolucionarne Libije. Dok su se frakcije smjenjivale, vlade raspadale, a milicije jačale, on je opstajao kao figura koju niko nije uspio da integriše, ali ni da potpuno eliminiše. Sve do sada.
Prema najnovijim informacijama, Saif al-Islam Gadafi je ubijen u zapadnoj Libiji, u zoni Zintana, gdje je godinama boravio pod neformalnom zaštitom lokalnih struktura. Detalji atentata još nisu u potpunosti razjašnjeni, ali se u izvještajima navodi da je riječ o planskoj likvidaciji, a ne o slučajnom incidentu u širem sukobu.
Time je okončan proces koji je faktički trajao više od deset godina, proces političkog gušenja figure koja je, uprkos izolaciji, ostala realna prijetnja svima koji su profitirali od libijskog haosa.
Zašto je Saif al-Islam bio meta još od 2011.
Tokom NATO intervencije zarad sloma države i egzekucije Gadafija, Saif al-Islam nije bio samo sin tadašnjeg lidera. On je bio politički operativac sa kontaktima, obrazovanjem i ulogom pregovarača. Dok je njegov otac demonizovan kao simbol starog poretka, Saif je pokušavao da ponudi tranziciju, ustavne reforme i kontrolisano povlačenje sistema.
Upravo ta pozicija učinila ga je posebno opasnim. Za one koji su planirali potpuno rušenje države, on je predstavljao mogućnost kompromisa. Za one koji su kasnije preuzeli vlast kroz haos, on je predstavljao podsjetnik da je država nekada funkcionisala.
Njegovo hapšenje 2011. godine od strane milicije iz Zintana nije značilo politički kraj. Naprotiv, izmještanje van Tripolija i van formalnih institucija praktično mu je spaslo život, ali ga je gurnulo u dugogodišnju sivu zonu, između kućnog pritvora, izolacije i potpunog medijskog mraka.
Kada je 2017. pušten na slobodu, postalo je jasno da nije nestao, već da čeka trenutak.
Sa čije je strane zapravo bio
Za razliku od gotovo svih aktera posle 2011, Saif al-Islam nije se jasno svrstao. Nije bio dio vlasti u Tripoliju, koje egzistiraju zahvaljujući zapadnoj podršci i fragmentisanoj legitimnosti. Nije se ni formalno vezao za istočni blok i njegove vojne strukture Kalife Haftara.
Njegova baza nije bila frakcijska, već društvena. Oslanjao se na plemenske mreže, na slojeve stanovništva koji su izgubili socijalnu sigurnost, infrastrukturu i državne prihode, i na one koji su verovali da Libija ne može opstati kao skup privatnih vojski i privremenih vlada.
Zbog toga on nije bio kandidat jedne strane, već kandidat ideje kontinuiteta države. U zemlji u kojoj izbori ne znače vlast, a vlast ne znači kontrolu teritorije, to je bila najopasnija moguća pozicija.
Ko je imao interes da bude eliminisan
Najviše razloga za njegovu likvidaciju imali su oni koji su iz haosa izvukli trajnu korist. Na prvom mestu, ratni zapovednici i milicije koje su se obogatile i institucionalizovale raspad države. Povratak Saifa al-Islama, čak i simbolički, otvorio bi pitanje legitimiteta njihove moći, ratnih zločina, pljačke i privatnih vojski.
Drugo, političke strukture u Tripoliju koje funkcionišu isključivo kroz zapadno priznanje. Njihova vlast ne proizilazi iz unutrašnjeg konsenzusa, već iz spoljne podrške. Saif al-Islam je predstavljao alternativni izvor legitimiteta koji ne dolazi spolja, već iz libijskog društva.
Treće, spoljni akteri koji su politički i vojno investirali u rušenje Gadafijevog sistema. Njegov povratak bi implicitno značio priznanje da je intervencija iz 2011. godine proizvela neuspješnu, fragmentisanu državu. To je presjedan koji niko na zapadu ne želi da prihvati.
I četvrto, regionalni igrači koji su se pozicionirali u Libiji kroz energetske aranžmane, baze i posredne strukture moći. Stabilna Libija sa centralnom vlašću značila bi reviziju tih dogovora.
Zašto je eliminacija čekala toliko dugo
U libijskim uslovima, otvoren atentat nosio je ozbiljan rizik. Njegova smrt bi ga mogla pretvoriti u simbol ili čak mit, što bi dodatno destabilizovalo ionako krhku zemlju. Zbog toga je godinama primjenjivana drugačija strategija, izolacija, pravna neizvijesnost, kontrolisano curenje informacija i držanje u političkom limbu.
Cilj nije bio da bude ubijen, već da nikada ne postane faktor. Problem je što je, uprkos svemu, taj faktor opstao. Njegovo ime se vraćalo uoči svakog izbornog pokušaja, svake inicijative za objedinjavanje zemlje i svakog razgovora o državnosti.
U trenutku kada su svi svjetski izvori potvrdili njegovu smrt, jasno je da je procijenjeno da je rizik od njegovog opstanka postao veći od rizika njegove eliminacije.
Šta njegova smrt znači za Libiju
Saif al-Islam Gadafi nije bio nasljednik u klasičnom smislu. Nije imao državu da naslijedi. On je predstavljao mogućnost da se obnovi ideja Libije kao jedinstvene političke zajednice.
Njegovom likvidacijom uklonjena je poslednja figura koja je mogla da okupi zemlju bez oslanjanja na strane sponzore ili oružanu silu. Time je libijski haos postao strukturalno stabilniji, ali politički beznadežniji.
U Libiji u kojoj niko nema dovoljno snage da pobijedi, ali svi imaju dovoljno moći da blokiraju druge, Saif al-Islam Gadafi je prešao iz opasne sijenke u političku istoriju. A njegov kraj, kako sada izgleda, nije bio slučajan, već dugo odlagan i konačno sproveden čin.