Bordžija, španska plemićka porodica, je bila sinonim za razvrat, skandale i zločine svake vrste.
Bordžija je bila španska plemićka porodica, poreklom iz Aragona. Vladale su gradom Gandija u provinciji Valensija prije nego što su se u 15. vijeku preselile u Rim. Tih godina širom Italije bilo je mnogo porodica sličnih njihovoj - bogatih, uticajnih i sa željom da se domognu što više vlasti, ali Bordžije su se u istoriju upisale ne samo po tome! Već više od 500 godina prezime njihove porodice sinonim je za razvrat, skandale i zločine svake vrste.
A sve je počelo sa jednom "trojkom" - Rodrigom Bordžijom i njegovom djecom - Čezarom i Lukrecijom Bordžijom. Rodrigo Bordžija rođen je zapravo kao Rodrigo de Lanzol Majčino prezime Bordžija uzeo je nakon što je njegov ujak Alfonso de Bordžija izabran za prvog španskog papu pod imenom Kalist III. Ambiciozan i vlastoljubiv, Rodrigo je još kao mladić shvatio moć katoličke crkve pa je svu svoju pažnju usmjerio ka uspinjanju u njenoj hijerarhiji.
Postao je kardinal, a kada je 1492. umro papa Inoćentije i papa pod imenom Aleksandar VI. Za tu poziciju izborio se tako što je poslao nebrojane mazge natovarene srebrom da podmiti kardinale, a kako je došao na vlast, tako je i vladao - sve do danas upamćen je kao jedan od najkontroverznijih papa. Za početak, novi papa bio je sve samo ne smjeran i bogobojažljiv čovjek. Aleksandar VI uživao je u lovu, hrani, piću i, iznad svega - ženama!
60-godišnji papa već je imao devetoro djece. Bez prikrivanja je u Vatikan doveo svoju 14-godišnju ljubavnicu Đuliju Farneze. Što se tiče porodice, u Rim je preselio "samo" četvoro svoje omiljene djece - Čezara, Huana, Lukreciju i Hofrea.
Ime pape Aleksandra VI zauvijek je zapamćeno kao ime razvratnika i čovjeka koji se ni od čega ne usteže da bi došao do cilja. Ipak, pošteno je reći i ovo - reputacija koju danas ima uglavnom potiče od njegovih neprijatelja - italijanskog plemstva i rimokatoličkog sveštenstva čiju je moć oduzeo. Sa sigurnošću se zna da je bio vješt diplomata i političar i po tome će biti zamapćen više nego po dostignućina u oblasti duhovnog života. Ipak, i jedna i druga sfera blijeda u odnosu na njegov privatni život i skandalozne priče koje su ostale o njemu!
Đavo sa licem anđela
Kako navode savremenici, papin sin Čezare Bordžija bio je "najzgodniji muškarac u Italiji". Rođen iz veze tadašnjeg kardinala Rodriga i njegove ljubavnice Vanoze de Katanej bio je visok, stasit mladić koji je uživao u lijepom odijevanju, zabavama i ženama. Tokom godina postao je otac za najmanje 11 djece od kojih su neka kasnije koristila prezime Bordžija.
Bez obzira na sklonosti sina, otac mu je namijenio karijeru u katoličkoj crkvi. Postao je svještenik sa 15 godina, a kada je njegov otac proglačen za papu, i kardinal i to kada mu je bilo samo 18 godina. Sve to vjerovatno je bila ideja Rodriga Bordžije da papsku krunu pretvori u nasljednu, sa svojom porodicom kao dinastijom. Ipak, izgleda da je Čezare oduvek zapravo želio vojnu karijeru, pa 17. avgusta 1498. postao prvi čovjek u istoriji koja se dobrovoljno odriče kardinalske titule kako bi mogao da se posveti vojsci.
S imenom ovog vojskovođe danas je povezan pojam hladnokrvnog ubice koji ne preza ni pred kakvim zločinom. Zapamtili su ga po okrutnosti i bezobzirnosti. Razni izvori nagovještavaju da je naredio i ubistvo svoga starijeg brata Đovanija, ali je ove tvrdnje danas teško dokazati pošto potiču od neprijatelja Bordžija.
Još bezbroj afera vezano je za ovog plemića. Za početak, izgleda da je dijeljenje partnera kod Bordžija bilo uobičajno - Čezare i njegov brat Huan imali su aferu sa ženom njihovog brata Hofrea. Jednoga dana Huan je pronađen izboden i bačen u Tibar, a Čezare opet bio glavni osumnjičeni.
Još i više od ovih događaja, o Čezareu su kružile jezive priče. Jednu su šaputali da je odsijekao jezik nekom satiričaru koga je čuo da se šali na njegov račun. Drugi da je najviše uživao da stoji na balkonu iznad zatvorskog dvorišta i gađa zatvorenike samostrijelom. Treći da je slomio otpot grada Froli tako što je Katerinu Sforcu, njegovu vladarku uhvatio i zatočio u svojoj spavaćoj sobi. Šta se između njih tada dogodilo, ni on ni ona nisu nikada otkrili. Ipak, najviše glasina o Čezaru kružile su u vezi sa odnosom koji je imao sa svojom sestrom - Lukrecijom Bordžijom…
Očeva ljubimica
Lukrecija Bordžija bila je očeva ljubimica rođena kao još jedno od njegove vanbračne djece. Po njegovom naređenju, odvojena je od majke i data na čuvanje očevoj rođaci. Slično kao i brata, opisuju je kao prelijepu devojku. Bila je zlatokosa i prefinjena, belog vrata i bisernih zuba, uz to i vrlo obrazovana - od ranog djetinjstva učila je latinski, upoznala se sa poezijom, muzikom i slikanjem na porcelanu.
Prvi prosci su je isprosili prije nego što je napunila 11 godina, ali ih je njen otac nakon što je postao papa odbio tražeći moćnijeg pojedinca da preko braka sa njim veže svoju porodicu. Sa 12 godina Lukrecija je data vladaru Pezara, udovcu u godinama, Đovaniju Sforci. Priređeno je veličanstveno vjenčanje, kojem je prisustvovalo pola Rima. Međutim, brak nije dugo potrajao, a šta je tome bio razlog danas nije baš najjasnije.
Najvjerovatnije su Bordžije shvatile da Lukrecijinu ruku mogu da ponude mnogo boljem proscu. Nesrećnog mladoženju proglasili su za impotentnog, da je njegova mlada žena i dalje djevica i da brak treba poništiti zbog "nekonzumiranja". Sforca se zakleo da će se osvetiti Bordžijama. Navodno je izjavio kako je "upoznao svoju ženu bezbroj puta, ali da ju je papa odveo od njega ni zbog čega drugog nego da sam spava sa njom".
I zaista, bilo je mnogo onih u Rimu koji su vjerovali da ima "nešto bolesno" u odnosu pape i Lukrecije i da su Lukrecija i njen brat Čezare takođe ljubavnici. Da li je ovo tačno ili nije, danas je nemoguće utvrditi. Tek. Sforca je bio prinuđen da potpiše poništenje braka, napustio je Rim, a Lukrecija je bila slobodna.
A onda se Rimom pronijela priča da mlada ljepotica "švrlja" i to sa španskim plemićem Pedrom Kalderonom, papskim komornikom. Šuškalo se čak i da je Lukrecija trudna, a Kalderon je jednog dana jednostavno pronađen mrtav u Tibru. Glavni osumnjičeni je, pogađate, bio Lukrecijin brat Čezare, ali zločin naravno, nikada nije rasvijetljen.
Lukrecija je rodila sina koji je kasnije postao vojvoda od Napija. Njegovo porijeklo je ostalo obavijeno misterijom, a šuškalo se čak i da je plod incesta i da je pravi otac djeteta zapravo bio Čezare. Sledeća partija za Lukreciju takođe je bila smišljena iz političkih razloga. Bio je to Alfonso, vojvoda od Bišeljijea, vanbračni sin kralja Napulja. Par je živio relativno skladno dok mladoženja i mladin brat nisu došli na ratnu nogu.
I opet, Alfonso je završio mrtav. Ipak, izgleda da je Lukrecija gajila bar neku dozu naklonosti prema njemu jer je poznato da je bila u dubokoj žalosti, na neko vrijeme se povukla iz javnosti i navodno bila bijesna na brata. Ako je nešto od ovih govorkanja i bilo istina, njena ljutnja nije dugo trajala. Lukrecija se na nagovor oca po treći put udala i to za Alfonsa, sina vojvode od Ferare. I dalje je bila predmet ogovaranja i spletki i njeno ime pominjalo se u vezi sa mnogobrojnim ljubavnicima koje je imala.
Neslavan kraj porodice
I pored svog bogatstva koje su imali i straha koji su oko sebe širili, moć Bordžija počela je da blijedi nakon smrti pape Aleksandara VI 1503. godine. Iako je bio sposoban vojskovođa i državnik, Čezare je imao problema da nastavi uspješnu vladavinu bez podrške papstva. Uhapsio ga je novi papa - Pije III, pobjegao je iz zatvora, ali je njegovu konačnu propast izazivao izbor za papu smrtnog neprijatelja Bordžija - kardinala Đulijana djela Rovere. Poginuo je 1507. u bici kod Navare.
Čezareova originalna grobnica je bila u crkvi Santa Marija u Vijani. Na njoj je pisalo: "Ovdje leži u malo zemlje onaj koga su plašili svi, onaj koji je držao mir i rat u svojoj šaci". Međutim, 1537. lokalni svještenik naređuje da se njegovi ostaci premjeste na lokaciju izvan crkve.
Što se Lukrecije tiče, i danas je pitanje da li zaslužuje ružnu reputaciju koja je vekovima prati. Izvjesnije je da je u rukama oca i brata ona bila samo oruđe koje su koristili po potrebi u političke svrhe, a ona nije imala dovoljno snage da se tome odupre. I pored činjenice da je po tome najpoznatija, nema dokaza da je bilo koga ikada otrovala.
Živjela je u Ferari i imala brojnu djecu. Važila je za veliku mecenu umjetnosti i zaštitnicu umjetnika. Umrla je 1519. posle jednog preranog porođaja. Imala je samo 39 godina. Njihovi mnogobrojni potomci vjekovima su krojili političku sliku Evrope i bili među najmoćnijim pripadnicima plemstva "starog kontinenta".