Juče u 6 i 30 počeo je Hamasov napad na Izrael masovnim raketnim udarom.
Napad Hamasa na Izrael počeo je masovnim raketnim napadom u subotu ujutru. Nekoliko hiljada raketa (Hamas tvrdi više od pet hiljada, Izraelci oko 2.500) probilo je izraelsku protivraketnu odbranu i počelo da pogađa izraelska naselja. Tada su pripadnici Hamasa ili oštetili zaštitnu ogradu koja dijeli Gazu od Izraela ili su je preleteli paraglajderima ili su je zaobišli čamcima.
Izraelska vojska i policija nisu bile spremne za napad, a Hamas je uspio da se probije do izraelskih naselja, gdje su ubijali i kidnapovali civile. Upravo bi ova činjenica mogla biti presudna za nastavak ovog sukoba. A evo i zašto.
Šta Hamas želi da postigne ovim samoubilačkim napadom?
Izraelska vojska je neuporedivo jača od Hamasa, koji je stisnut na veoma malom području Gaze. Samo je pitanje vremena kada će izraelske oružane snage potisnuti Hamas nazad u Gazu. Povrh toga, izraelsko vazduhoplovstvo je započelo masovnu kampanju bombardovanja.
Iako nema apsolutno nikakve šanse za pobjedu, Hamas je ipak krenuo u napad. Komandant vojnog dijela Hamasa Mohamed Deif pozvao je Hezbolah, Palestince i sve Arape koji žive u Izraelu da im se pridruže do konačnog oslobođenja. Učešće Hezbolaha u napadu bi umnogome zakomplikovalo položaj izraelskih oružanih snaga, ali samo na kratko. Dugoročno, ovaj napad bi izraelska vlada iskoristila da se konačno izbori sa prijetnjom Hezbolaha. Stoga nije iznenađujuće što (bar za sada) Hezbolahove snage miruju.
Ako iranski šefovi tako odluče, Hezbolah će morati da krene da pomogne Hamasu
To se svakog trenutka može promeniti jer su i Hamas i Hezbolah osnovani u Teheranu, on ih finansira i njima upravlja. Ako tako odluče iranski šefovi, Hezbolah će morati da ide u pomoć braći Hamas. Zbog ove veze između Hamasa (i Hezbolaha) i Teherana, izraelski i zapadni mediji već spekulišu da li će ovaj napad izazvati izraelsku osvetu Iranu. Izrael godinama poziva na intervenciju protiv Teherana zbog razvoja nuklearnog oružja, ali i zbog podrške teroristima. Uz Hamas i Hezbolah, Iran takođe snažno podržava Hute u Sudanu, koji direktno ugrožavaju bezbjednost Saudijske Arabije.
I tu dolazimo do vjerovatno glavnog razloga za žrtvu Hamasa – najave skorog saudijskog priznanja Izraela. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je poslednjih nedelja isticao da pregovori sa Rijadom idu veoma dobro i da su u završnoj fazi. Da bi se oni završili, jedino preostaje da se Vašington odluči o potpisivanju bezjbednosnog pakta sa Saudijskom Arabijom. Problem je u tome što Saudijci traže američku tehničku pomoć u pokretanju "civilnog" nuklearnog programa koji bi bio rival iranskom. Doduše, jedan od zahtjeva je i rješavanje palestinskog pitanja, ali to je više zarad arapske javnosti.
Nakon što je Egipat priznao Izrael 1979. i Jordan 1994. godine, bivši američki predsjednik Donald Tramp je pred kraj svog mandata uspeo da postigne Abrahamov sporazum, kojim su Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Maroko i Sudan priznali Izrael. Ako im se pridruži Saudijska Arabija, Izrael će biti mnogo bliži postizanju trajnog mira sa svim arapskim državama. Preostali, koji ne bi priznali Izrael, bili bi manje-više nebitni. Tako bi najveća prijetnja bezbjednosti Izraela ostao Iran (koji nije arapska država).
Zato Hamasov napad na Izrael treba pre svega posmatrati kao pokušaj da se pažnja arapske javnosti preusmjeri na palestinsko pitanje izazivanjem velikog sukoba. Hamas (i Iran) se nadaju da će pritisak javnosti spriječiti izraelsko-saudijski sporazum koji bi suštinski promijenio odnos snaga na Bliskom istoku protiv Irana.
Ponestaje im vremena jer je za dvije nedelje najavljena posjeta američkog državnog sekretara Entonija Blinkena Rijadu. Najava je da će Blinken tokom posjete finalizovati bezbjednosni pakt između SAD i Saudijske Arabije i dobiti potvrdu da će Rijad priznati Izrael.
Drugi razlog za Hamasov napad na Izrael je kidnapovanje što većeg broja civila (Mohamed Deif govori o hiljadama) kako bi se dobila mogućnost da se ucjeni oslobađanje više od pet hiljada palestinskih terorista iz izraelskih zatvora. Od svih ciljeva, ovaj je jedini racionalan. Pored obezbjeđivanja oslobađanja Palestinaca, oteti Izraelci treba da spriječe direktan napad izraelskih kopnenih snaga na Gazu, odnosno služiće kao živi štit.
Ili bi trebalo, jer je u Jerusalimu na vlasti najekstremnija desničarska vlada od svog nastanka, pa se stoga ne može pouzdano znati kako će odlučiti. Sa nacijom koja prvi put doživljava da teroristi direktno napadaju izraelska naselja (i ubijaju stotine civila u tom procesu, a ne samo pokušavaju da ih raketiraju i granatiraju), desničarska vlada Benjamina Netanjahua može odlučiti da ignoriše otete izraelske civile i pokrenuti masovni napad na Gazu. Time bi se okončala ne samo višedecenijska opasnost od Hamasa, već bi Palestinci iz Gaze ponovo postali izbjeglice.
Hamas je povukao svoj potez. Svi ostali potezi sada su na vladi premijera Netanjahua. Od potiskivanja terorista nazad u Gazu, preko početka pregovora o oslobađanju kidnapovanih civila (mogućih, ali ne baš vjerovatnih), do napada na Gazu, ali i na Liban i Iran.