Zbog čega će Severna i Južna Koreja na otvaranju ZOI2018 prodefilovati pod zastavom Ujedinjene Koreje i imati zajedničku reprezentaciju u hokeju na ledu? Da li je to simbolika mira ili više od toga? Za koga je olimpijski san ujedinjenje?
Tog 29. novembra 1987. godine čitav svet je potresla vijest o eksploziji aviona koji je krenuo iz Bagdada u Seul, ali nije stigao na odredište zbog podmetnute bombe...
Poginulo je više od stotinu putnika i još 11 članova posade, a počiniocima se brzo ušlo u trag. Bili su u pitanju sjevernokorejski agenti - muškarac se ubio, žena je preživjela gutanje cijanida - da bi potom i posvjedočila da je Kim Džong Il, sin predsednika Kim Il Sunga, bio "mozak operacije", na šta su iz Severne Koreje poručili da je to izmišljotina njihovih susjeda i zapadnih sila.
Agentkinja, koju su južnokorejske vlasti pomilovale nakon priznanja ocijenivši da su joj od djetinjstva "ispirali mozak" u Severnoj Koreji, navela je i konkretne razloge ovog napada.
Prvi plan je bio destabilizacija južnokorejske vlade, a drugi zastrašivanje planete pred sportski događaj godine - Ljetnjih Olimpijskih igara u Seulu 1988. godine koje su Sjevernokorejci, uz još neke zemlje, bojkotovali.
Čitavih 30 godina kasnije, Južna i Severna Koreja - u miru, ruku pod ruku - na otvaranju Zimskih Olimpijskih igara u Pjongčangu...
Sportisti iz dvije susedne i suprotstavljene zemlje će zajedničkom šetnjom, i to pod jednom zastavom, zastavom Ujedinjene Koreje, napraviti mali, ali opet izuzetno važan korak u cilju pomirenja dva naroda predstavljajući lidere država kojima je izuzetno bliska ideja ujedinjenja.
Dogovor o učešću Sjevernokorejaca i zajedničkom defileu na otvaranju ZOI saopšten je sredinom januara što je izazvalo iznenađenje širom svijeta, a i olakšanje pošto se prethodno govorilo o potencijalnim bezbjednosnim problemima. S obzirom na to da se Pjongčang nalazi samo na 80 kilometara od "demilitarizovane zone" između dvije Koreje, a da je prethodno bilo "zveketanja oružjem", ovakav dogovor dvije strane će doneti mir svim sportistima, uključujući i naša četiri predstavnika, tokom 16 dana trajanja Igara.
Za neke je možda neobično, no ovo nije prvi put da se Jug i Sjever pomire za vrijeme sportskih događaja, i osim nekih učešća na regionalnim i kontinentalnim takmičenjima, čuven je i dogovor iz 1991. godine pred Svetsko prvenstvo u stonom tenisu.
Posle pet mjeseci i 22 runde pregovora - dogovorili su se da sportisti iz te dvije zemlje nastupaju pod zastavom Ujedinjene Koreje, plavo Korejsko poluostrvo na bijeloj podlozi, a Hjun Jung Hva (Južna Koreja) i Ri Pun Hjui (Severna Koreja) su čak osvojile i zlatnu medalju pobijedivši favorizovane Kineskinje u finalu ženskog dubla.
Sportisti iz dvije zemlje su i u Sidneju 2000. i Atini 2004. godine na otvaranju "prošetali" zastavu Ujedinjene Koreje, a sada su otišli korak dalje i imaće zajedničku reprezentaciju u hokeju na ledu za žene!
Pod zastavom Ujedinjene Koreje takmičiće se 23 Južnokorejke i još 12 Sjevernokorejki što nije našlo na potpunu blagonaklonost stanovnika zemlje domaćina Igara. Organizovane su peticije za "rasformiranje" ove reprezentacije...
"Ipak se većina anketiranih Južnokorejaca izjašnjava u korist takve ekipe, a s druge strane to je na brzinu urađeno i pitanje je koliko će taj ženski hokejaški tim biti homogen. Izazvalo je i burne reakcije među mladima iz Južne Koreje jer su smatrali da je ta reprezentacija žrtvovana radi političkih ciljeva i da će neke od njihovih boljih hokejašica, u odnosu na skromnije sjevernokorejske sportistkinje, tako izostati sa Olimpijskih igara", kazao je u razgovoru za MONDO dugogodišnji spoljnopolitički urednik u Tanjugu Borislav Korkodelović, stručnjak za Daleki istok.
"U hodu", ili bolje rečeno na treninzima, javili su se i neki neočekivani problemi.
Kanadska selektorka Sara Marej je osim brzog uigravanja morala da misli i na "jezičke prepreke" pošto hokejašice iz nekada zajedničke zemlje sada koriste različitu sportsku terminologiju. Južnokorejkama su bliži "zapadni izrazi", dok su Sjevernokorejkama "opisni".
"Na tom primjeru ženske hokejaške reprezentacije se vidjelo da novije generacije, takozvani milenijalci, nisu toliko 'zagrijani' za ideju Ujedinjene Koreje, primjetili su socijolozi iz Australije. Imaju primjer ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke koji je Zapadnu mnogo koštao, sa druge strane ostalo je nezadovoljstvo kod Istočnih Njemaca koji se osećaju kao građani drugog reda. Sve to moglo bi da se pojavi u procesu ujedinjenja dviju Koreja", priča naš sagovornik Korkodelović uz podsjećanje da je Koreja bila jedinstvena i u "staroj eri" i da je razdvojena tek od 1945. godine.
ZAHLAĐENJE ODNOSA I SPORT - POLITIČKO ORUĐE
Nakon Drugog svjetskog rata Koreja je podijeljena na Sjevernu i na Južnu i tada su odnosi dvije zemlje postali veoma loši, a čak tri godine je vođen oružani sukob (Korejski rat od 1950. do 1953. godine). Južnu Koreju podržavale su Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge "zapadne sile", dok su uz Sjevernu bili Kina i Sovjetski Savez, kasnije Rusija.
Sadašnji sporazum o ZOI je jedan od prvih znakova otopljavanja u odnosima dvije Koreje nakon dugo vremena i često je u prošlosti na snazi bilo veliko nadmetanje dve zemlje.
Gotovo da je sport znao da bude "oruđe" u borbi za dokazivanje čitavom svetu "ko je veća sila", a naročito je to bilo izraženo na velikim takmičenjima poput Olimpijskih igara, uključujući i Seul iz 1988. godine i "komšijska miniranja".
"Tada sam baš prvi put bio u Južnoj Koreji i obišao sam borilišta pred Igre i mogu vam reći da se u vazduhu osjećalo da je to vrsta takmičenja između dva sistema; sjevernokorejskog, rigidnog staljinističkog socijalizma i južnokorejskog koji jeste bio svojevrsna diktatura na odlasku. To je trebalo da bude nadmetanje dvaju političkih sistema, ne Koreja, u vreme Hladnog rata. Južna Koreja je tada organizovala Olimpijske igre s idejom da pokaže prednosti svog sistema i modela, te da pokaže ko je bogatiji i razvijeniji, odnosno istovremeno i iskoristi taj događaj kako bi niz socijalističkih zemalja konačno priznao Južnu Koreju", objašnjava nam Korkodelović.
Naš sagovornik podsjeća da su Sjevernokorejci činili svašta kako bi onemogućili održavanje Igara, uz pomenuti teroristički napad, a takođe su pokušavali da odvrate svoje prijatelje i saveznike od učešća. Pritisak je bio i na Jugoslaviji...
"Sjećam se, i nedavno sam čak čitao u Arhivu Jugoslavije, koliko je tu demarša bilo i posjeta Sjeverne Koreje u očajničkom pokušaju da jugoslovenski olimpijci ne učestvuju na Igrama. Nije vrijedjelo... Poslije toga je južnokorejski predsjednik krenuo u tzv. 'sjevernu kampanju' gdje je Južna Koreja uspostavila odnose sa nizom socijalističkih zemalja, prije svega sa Mađarskom i Jugoslavijom".
Nakon što su Igre u Seulu prošle odlično - čekao se odgovor Sjeverne Koreje.
"Pokušali su da im pariraju organizovanjem takozvanog Svjetskog festivala mladih i studenata, to je bilo svojevresno sportsko-umetničko takmičenje, i oni su uložili silan novac, mislim oko 4 milijarde dolara, da bi se pokazali... I stvarno bilo je više zemalja na tom festivalu 1989. godine nego na Olimpijskim igrama godinu dana ranije", kazao je Korkodelović.
Južna Koreja imala je motiv da se pokaže kao dobar domaćin na Olimpijskim igrama - ne samo Sjevernoj Koreji nego i čitavom čovječanstvu - i tek iz trećeg puta je dobila organizaciju ZOI u Pjongčangu pošto kandidovanja 2010. i 2014. godine nisu bila uspješna.
"Oni žele da pokažu svima šta jedna od najsiromašnijih zemalja iz ranih pedesetih godina može da ostvari dobrom organizacijom, ulaganjem u obrazovanje, nauku, visoke tehnologije... Za 60 godina može da se katapultira u red najrazvijenih zemalja sveta! Napravili su jedan nevjerovatan skok koji može da se poredi samo s razvojem i reformama u Kini", ističe ovaj analitičar.
TEMA UJEDINJENJA - OTKUD SAD I ZAŠTO BAŠ SAD?
Lider Sjeverne Koreje Kim Džong Un je u svom "novogodišnjem obraćanju", koje je izazvalo mnogo reakcija u javnosti prije svega zbog priče o opasnom nuklearnom naoružanju kojim mogu da pogode i SAD, kazao i da bi dvije Koreje trebalo da poboljšaju svoje odnose te da je on otvoren za dijaloge sa drugom stranom.
Tada je u razmatranju bilo i slanje sportista na Olimpijske igre, što je u međuvremenu odobrio, a odnosi dvije zemlje bi trebalo da se učvrste još više nakon samog turnira.
Kakve će reakcije biti na zajednički defile?
Služi li to i za popravljanje imidža Sjeverne Koreje koja u svijetu ima veoma negativan ugled zbog diktature, kršenja ljudskih prava i uopšte misterioznosti koja postoji oko ove zemlje koja je na neki način i izolovana od ostatka svijeta...
"Sigurno da će željeti da pokažu jedno ljepše lice Sjeverne Koreje. Poslaće veliku delegaciju koja će se sastojati od političara i sportista, spominje se da će mlađa sestra Kim Džong Una, koja mu je desna ruka, doći na otvaranje, što će izazvati silno interesovanje južnokorejskih i svjetskih medija...".
"S druge strane je vrijeme da se kaže da je možda bilo i pretjerivanja u pogledu stvarnog stanja u Sjevernoj Koreji. Nisam nikada bio, ali sam bio sumnjičav i šta se radi s informacijama u drugim djelovima svijeta, sumnjičav u smislu da nisam siguran da je tako crno kakvim je predstavljeno. Biće to prilika da se 'proviri' u to sjevernokorejsko društvo, a s obzirom na to da je Kim Džong Un školovan u Švajcarskoj - on ne može da bude slijep i potpuno neosjetljiv na stvari koje se dešavaju van njegove zemlje. Mislim da želi da unaprijedi ekonomiju svoje zemlje i već je preduzeo neke mere", poručuje Korkodelović koji navodi da je u susretima sa izbeglicama iz Sjeverne Koreje, tokom boravka u Južnoj Koreji, saznao za takozvane "pijace" gde se sada može naći roba iz raznih djelova svijeta, što podsjeća na vremena kada je Srbija bila pod sankcijama.
Ujedinjenje je ideja i kojoj je blizak novi predsjednik Južne Koreje Mun Džae In.
Njegovi roditelji su prebegli iz Sjeverne Koreje tako da je rođen u izbjegličkom logoru 1953. godine, a do sada je bio na strani političara koji su bili za ujedinjenje dviju zemalja. Korkodelović podsjeća da je Mun bio blizak saradnik dvojice liberalnih predsednika (Kim Dae Džunga i Ro Mu Hjuna) koji su sprovodili takozvanu "sunčanu politiku", odnosno politiku zbližavanja sa Sjevernom Korejom.
Prije Munovog dolaska na čelo države, a nakon odlaska pomenutih predsjednika s kojima je sarađivao, desetak godina na snazi bila je konzervativnija politika u pogledu saradnje sa sjevernim susjedom.
"Sadašnji vladar Kim Džong Un u stvari osjeća da je ovo izuzetna prilika da sa novim južnokorejskim liberalnim predsjednikom i sa predsjednikom SAD Donaldom Trampom, koji je nestrpljiv da na ovaj ili onaj način riješi korejsko pitanje, i uz punu podršku Kine i Rusije, krene u neke ozbiljnije pregovore o ujedinjenju", objašnjava Korkodelović.
Ekonomski - zajedno bi predstavljali značajnu silu u svijetu.
"Takva država imala bi preko 75 miliona stanovnika, na jugu tehnološki razvijenu zemlju, a na sjeveru radnu snagu i rude, kao i solidnu industrijsku bazu. Ujedinjena Koreja bi mogla da bude uvažena i respektabilna tzv. 'srednja' sila. To bi veoma značilo objema Korejama koje se na neki način osjećaju pritisnute između ogromne Narodne Republike Kine, moćne Rusije, bivšeg kolonijalnog vladara Japana i sveprisutnih Sjedinjenih Američkih Država".
Ta ideja je, upozorava naš sagovornik, ipak i dalje daleko.
Potrebno je riješiti mnoga pitanja, poput toga da još uvek nije potpisan mirovni sporazum (na snazi je samo primirje između dvije zemlje), zatim da Sjedinjene Američke Države priznaju Sjevernu Koreju, kao i da se riješi pitanje denuklearizacije od čega ne odstupa Donald Tramp.
"Sjeverna Koreja, odnosno njihov establišment, žele da sačuvaju nuklearno naoružanje i raketni sistem kao garanciju da neće biti 'progutani' kao Istočna Nemačka u okviru ujedinjene Nemačke ili da Kimov režim bude 'zbrisan' kao što je prošao Muamer el Gadafi. Tek treba smisliti garancije na koje bi Kim priznao da se odrekne nuklearnog naoružanja...", zaključuje Korkodelović uz opasku da je nerealno da će predsjednik Južne Koreje Mun to dočekati za vreme svog mandata:
"Ovo je možda i poslednji trenutak da se ostvari ujedinjenje. Pričao sam o nezadovoljstvu mladih o ideji ujedinjenja u Južnoj Koreji, zamislite kako će to biti dvadesetak godina...".
IZ PRVE RUKE O SPORTU U SJEVERNOJ KOREJI
O sportu u Sjevernoj Koreji ne zna se mnogo i "ljudima sa strane" nije dozvoljen pristup, ali priliku da radi tamo imao je naš odbojkaški trener Branislav Moro.
Jedan od rijetkih, ako ne i jedini!
Stručnjak koji je radio u Jugoslaviji, Bjelorusiji, Grčkoj, Rumuniji, Kuvajtu, Libiji, Saudijskoj Arabiji, Zairu i Tunisu bio je jedno vrijeme i trener sjevernokorejskog odbojkaškog kluba "25. maj" (Dan pobjede) i selektor ženske odbojkaške reprezentacije Sjeverne Koreje.
Sada radi na Filipinima i nastup zajedničkog ženskog hokejaškog tima Sjeverne i Južne Koreje za njega nije iznenađenje, naprotiv!
"U te dvije zemlje živi isti narod, to su isti geni, isti govor, iste mane i vrline. U obje te zemlje postoje rođaci… Naravno da uvijek postoje oni koji kvare i ne žele da se sve popravi, jer mnogi na krilima toga žive i grade svoju egzistenciju, jednostavno to je njihov biznis", kazao je Branislav Moro za MONDO uz poruku da veruje da će bezbijednost biti na visokom nivou.
Koliko je sport bitan ljudima u Sjevernoj Koreji?
"Bitan je kao i svim drugim ljudima u svijetu. Naravno da je 'nacionalni ponos' vrlo izražen u svim vidovima života jer je ta zemlja vec dugo pod sankcijama, a moja iskustva u sportu i životu s tim ljudima su vrlo lijepa i vrlo rado ih se prisjećam. Zaista su se svi trudili da pomognu u radu sa odbojkaškom ženskom ekipom", navodi Moro.
Naš sagovornik objašnjava i da su u Sjevernoj Koreji vladale pozitivne reakcije kada se saznalo da će njihov južni sused organizovati Olimpijske igre i da se već tada govorilo o mogućem učestvovanju u takmičenju i organizaciji.
"Naravno da je taj pomirljivi ton iznenađenje za sve jer ga 'SVIJET' ne očekuje. Danas se malo govori o malim lijepim stvarima u životu, previše ljudi voli rijaliti šou, pa i rat. Mislim da je dobro da se zna da ovo nije prvi pokušaj mirnog tona ove dvije zemlje, ali se ne zna da su taj mirni ton kvarili neki drugi sa strane, nažalost pomognuti od medija", navodi Moro i podvlači:
"Mislim da postoji kapacitet na obje strane da im život bude mirniji".
Branislav Moro ističe i da ovaj potez pokazuje da i jedni i drugi žele "mir u svojoj kući" i da je sport uvek bio predznak lošeg i dobrog, te da je u ovom slučaju u pitanju ovo potonje.
"Za vrijeme mog boravka bilo je mnogo aktivnosti u smjeru sportske saradnje dvije zemlje. Želja je postojala i tada kada sam ja radio i mislim da sam i u tom segmentu pomogao, barem malo", kazao nam je Moro uz podsjećanje da su ženski nacionalni timovi dviju zemalja nedavno igrali zvaničnu utakmicu u kvalifikacijama za SP i da je sve prošlo u najboljem sportskom duhu.
Da li ovakav vid saradnje na Zimskim Olimpijskim igrama vodi ka nečemu većem?
"Za ljubav i mir potrebno je uvek dvoje", zaključuje Branislav Moro.