Najbolji teniser svijeta posjetio mjesto svog odrastanja i teniskih početaka, koje je oštećeno tokom NATO bombardovanja 1999. godine i potom napušteno.
Novak Đoković se posle nekoliko dana boravka u Beogradu preselio na Kopaonik, gdje "puni baterije" za finiš sezone, počev od Masters turnira u Šangaju iduće nedelje.
Njegova Fondacija (NDF) na popularnoj srpskoj planini organizuje "Kamp prijateljstva - Drugarijadu" četvrtu godinu zaredom. Sada je tamo 110 učenika isturenih odjeljenja od prvog do četvrtog razreda osnovnih škola iz Aleksandrovca, Gornjeg Milanovca, Pećinaca, Žitorađe i Šida.
Oni pod pokroviteljstvom NDF uživaju u sportskim aktivnostima, šetnjama, plivanju i radionicama različitih sadržaja, a Novakovo lično prisustvo daje događaju specifičan, nezaboravan pečat.
"Drugarijada je tokom godina postala mjesto najljepših dječijih susreta. Mjesto na kojem imaju priliku da kroz igru i zabavu razviju nove vještine, upoznaju do sada nepoznate predjele, nauče puno o fer pleju, timskom duhu, ali i o važnosti dijeljenja i različitostima između ljudi", poručio je Novak.
"Ponosan sam što svake godine imam priliku da upoznam novu djecu i provedem zanimljive trenutke u zajedničkom druženju. Svaki momenat sa njima me čini bogatijim čovjekom zbog emocija koje dijelimo. Usrećiti najmlađe, postati dio njihovih života i uspomena je zaista neprocjenjivo".
Posjetu Kopaoniku, najbolji teniser svijeta iskoristio je i za evociranje uspomena na detinjstvo i priču o NATO bombardovanju Srbije 1999. godine.
Za veliki broj njegovih pratilaca na društvenim mrežama, koji nisu iz ovog dijela svijeta, to su neke sasvim nove informacije i novi prizori.
"Ovo je moj omiljeni teniski zid na cijelom svijetu", rekao je po dolasku na napušteni teren.
"Rupe u zidu su posledica bombardovanja. Šteta što je oštećen, ali lijepo je vidjeti da je izdržao. Tu smo moja braća i ja odigrali neke od prvih teniskih udaraca".
Novak je onda pokazao mjesta gdje je nekada njegova porodica sa prijateljima provodila prijatne trenutke.
"Poslednji put kad smo bili ovdje, a da nije bilo snijega, bilo je 1998, godinu dana pred, nažalost, strašno bombardovanje, iza koga su ostale brojne ruševine... Tu je bilo naše malo mjesto za odmor, gdje bismo ručali i družili se uz vatru, u nevjerovatno lijepoj prirodi".
Đoković je uglavnom pričao na engleskom, ali imao je i poruku na srpskom, za svoje sunarodnike.
"Žalosno, ali to je to što se dogodilo. Ne treba nikoga da mrzimo zbog toga, ali isto tako ne možemo da zaboravimo, jer nas ovakve stvari podsjećaju. Treba nastaviti dalje, prihvatiti stanje kakvo jeste".