Životna priča selektora Hrvatske, novog šampiona svijeta, je isto vreme blistava i strašna, kao u knjizi Bekima Fehmijua.
Hrvatska je osvojila Svjetsko prvenstvo u vaterpolu u Dohi i pokazala da je dominantna sila u tom sportu, jer je mjesec ranije postala i vicešampion Evrope. Stručnjak koji stoji iza tog uspjeha je sada već legendarni hrvatski selektor Ivica Tucak (54), koji je za više od deset godina na klupi Hrvatske osvojio dva Svjetska prvenstva (2017, 2024), Evropsko prvenstvo u Splitu 2022, uz niz medalja sa tih takmičenja. Na ljeto će Tucak povesti svoj novi, podmlađeni i "osvježeni" tim i u Pariz, gdje će Hrvati biti jedni od glavnih favorita za osvajanje olimpijskog zlata, koje od 2016. godine i Rija stoji u Beogradu, u vitrinama Vaterpolo saveza Srbije, gdje je Tucak čest i drag gost.
Svojevremeno je Tucak bio veliki hrvatski i jugoslovenski talenat kao igrač, krajem osamdesetih je na poziv legendarnog trenera Nikole Stamenića živio i u Beogradu, jer je iz rodnog Šibenika i matičnog Solarisa prešao u VK Crvena zvezda. Potom se u vrijeme sukoba devedesetih vratio kući i priključio se hrvatskim jedinicama u građanskom ratu u Hrvatskoj. O tome ne želi da previše govori.
"Moj udio bio je toliko mali da potenciranje toga u odnosu prema onima koji su branili Hrvatsku godinama, ili onima koji su dali živote, nema baš nikakvog smisla. To ne želim. Sjutra bih opet uzeo oružje da treba odbraniti Hrvatsku. Jesam li se bojao? Pa, nije mi bilo svejedno, naravno da se u nekom trenutku pitate hoćete li se vratiti kući...", rekao je Tucak u jednom intervjuu.
Kao svjetski poznat stručnjak, Tucak je godinama zaštitno lice hrvatskog vaterpola i sjajan ambasador tog sporta. Politika i bilo šta što nema veze sa sportom ga ne dotiče. "Recimo da poštujem ljude koji se time bave, one kojima je to životni odabir, ali ja se tim poslom nikad ne bih mogao baviti. Mene politika ne interesuje, moje su simpatije u drugim područjima života. Desno, lijevo, centar, ko je lijevoistočno, a ko zapadnodesno, to mi je najmanje važno".
Na isti način govori i o nacionalizmu i ističe svoje prijateljstvo sa Dejanom Savićem, najuspešnijim srpskim selektorom u istoriji, sa kojim je vodio žestoke bitke kraj bazena, a istovremeno i izgradio odnos za cio život. "Volim Hrvatsku iznad svega, rekao sam to milion puta. To je moja domovina, obožavam je, to je vrh, ali ja ne mogu nekoga ne voljeti samo zato što je iz Srbije ili ne znam odakle. Bez obzira na to što se u prošlosti dogodilo, konkretno u slučaju srpskog selektora Dejana Savića, ponosan sam što smo prijatelji. Smatram da je riječ o savršenom gospodinu, živi isti način života kao i ja, veliki smo prijatelji. Zašto se ne bismo slagali, ja volim njega koji voli svoju Srbiju isto onako kao što ja volim svoju Hrvatsku. U bliskoj prošlosti dogodilo se to što se dogodilo, znam da su u vrijeme rata mnogi doživjeli tragedije i izgubili drage ljude. Uvažavam sve to i prihvatam, ali zaista mislim kako je došlo vrijeme da počnemo živeti normalno. Nacionalizam, što je to?! Ako to znači voljeti svoje, onda sam nacionalist, ali gledati bilo koga drugog drugačijim očima zato što je Srbin, Afrikanac... to je totalna glupost. Može se onda mrzjeti nekoga zato što je po horoskopu Jarac. Čovjek je čovjek, bez obzira na to odakle je. U Šibeniku žive mnogi koje ja ne volim i koji ne vole mene, pa mi to što su oni Hrvati ništa ne znači...", rekao je Tucak za Jutarnji list.
TROGODIŠNJA ĆERKA MU STRADALA PRED OČIMA, RATOVAO ZA HRVATSKU... "U SRBIJI IMA JEDAN SAVRŠENI GOSPODIN"
Nažalost, pre dvadesetak godina doživio je i strašnu porodičnu tragediju, pogibiju trogodišnje ćerke Tene 2005. O tome ne priča često, a kada priča, pokušava da što prije okonča i da zadrži sve za sebe. Prema pisanju hrvatskih medija, na nju je na bašti jednog kafića u Šibeniku pao automat sa igračkama i dobila je teške povrede glave, a uređaj koji se aktivira ubacivanjem novčića nije bio legalno na javnoj površini između dva popularna gradska kafića na obali.
"To je isključivo moja priča, ne volim o tome govoriti. To je samo moja tragedija i tragedija moje supruge, naša zajednička. Zašto se to moralo dogoditi i zašto na tako bizaran način, na to nema odgovora. Bilo je to jedno najljepše i najdivnije, najpametnije dijete na svijetu. Samo oni koji su tako nešto proživjeli, znaju o čemu pričam. Osjećao sam se kao da neko s mene kida živo meso. To je stanje takvog šoka u kojem čovjek ne razumije ništa, buđenja nakon toga su bolna, nešto su najbolnije što čovjek može doživjeti. Prošlo je dosta vremena, ali dan-danas to ne mogu u potpunosti osvijestiti, zašto se to moralo dogoditi?!"
"Vrijeme vas nauči da živimo sa tim. Kad vam neko kaže da rane prođu, to nije istina. To je laž. U praznično vrijeme nekako je posebno teško. Osjećam ogromnu prazninu, sjećam se nevinog i nedužnog djeteta koje je zbog nečijeg nemara izgubilo život. Meni i mojoj supruzi ostaje vječna uspomena na te godine provedene s njom. Rana nikad neće proći, njene slike su posvuda po stanu, uspomene su tu, no nekako sa svime time naučite živjeti. Znam da nije namjerno, ali moje dijete je ubijeno zbog nemara".