…ne može više, rekao je Nikola Ivanović u opširnom novogodišnjem intervjuu za Dnevne novine gdje je pričao o svemu – počecima, teškim I lijepim trenucima…
Skroman, pozitivan, sa osmijehom djeteta koje je kod čuvenog terena iza Šargarepe prebacivalo loptu kroz koš sanjajući o velikim stvarima.
Za njega je 2018. godina definitivno bila najuspješnija u karijeri, a za nas je definitivno najbolji. Riječ je o Nikoli Ivanoviću, plejmejkeru Budućnost Volija i crnogorske reprezentacije. Kada smo mu predložili novogodišnji intervju prihvatio je odmah.
A, pričali smo o svemu.
Nikola, za početak kako je sve počelo i zašto baš košarka?
“Kratko sam se bavio karateom, svi roditelji pošalju svoju djecu prvo na neki od borilačkih sportova. Košarka je jedan od sportova koji mi se sviđao, ali nije to bila neka ljubav, već se pojačavala. Za nju sam se odlučio prije škole. Razgovor sa roditeljima i sa sedam, osam godina sam počeo u Džokeru”, počeo je Džoni.
Da li si imao idola zbog koga si počeo da se baviš košarkom?
“Pa, da. Odgledao sam sve Džordanove dokumentarce, čuveni crtani film 'Space jam'. To je, po mom mišljenju, čovjek koji je napravio igru onakvu kakva je danas, najbolji svih vremena i koji ima poseban uticaj na mnoge košarkaše”.
Poslije Džokera, uslijedila je selidba u Mornar u sezoni 2010/11. Dobra sezona u Baru, a onda poziv voljenog kluba čiji je član danas. Prvi profesionalni ugovor potpisao je u februaru 2012. Četiri godine u Podgorici, pa Mega, AEK, Orlandina. Kako ti sa ove distance izgleda karijera?
“Nije bogata, niti individualno, niti timski. Ali, sva ta iskustva su mi mnogo značila i stvorila košarkaša i čovjeka kakav sam sad?
Da li žališ za nečim i na šta si posebno ponosan?
“Imao sam opcija kroz karijeru da odem nekim drugim putevima o kojima ne želim da razmišljam. Nakon turnira u Baru 2010. mogao sam da odem da igram za Unikahu. Poslije Mornara imao sam opciju da idem na Ukon univerzitet. Međutim, nijesam bio spreman za to, nijesam znao šta sve to nosi sa sobom i ostao sam ovdje. Ono na šta sam posebno ponosan je činjenica da sam ovdje uspio da napravim nešto. Ovdje gdje je dosta teško, gdje su ljudi takvi kakvi jesu, gdje klub nije bio dobar prema meni”, jasan je Ivanović.
Četiri godine mučenja u prvom mandatu u Budućnosti završene su u julu 2015. godine. Uslijedio je odlazak iz Budućnosti i prelazak u Megu. Kako si se osjećao kada si saznao da nećeš više nositi dres svog kluba?
“Bilo mi je OK. Bio sam srećan što idem odavde, ali sam išao u klub gdje sam imao manje novca, klub koji ne garantuje ništa i mnogo sam strahovao za svoju karijeru. Nijesam znao u kojem će pravcu da ide, bilo mi je teško, ali sam naišao na Miloja (Dejan Milojević) koji mi je pomogao. Kada bih gledao ljude koji su odgovorni za moju karijeru to je definitivno on. Preporodio me je i sve mi je dao”, prisjeća se 24-godišnji organizator igre.
Uprkos strahu uslijedila je sjajna sezona. Prepuna talentovanih igrača ekipa Dejana Milojevića je bila među četiri najbolja u regionalnoj ligi, osvojen je Kup Radivoja Koraća u Nišu protiv Partizana. A, sudbina je htjela da Ivanović i Danilo Nikolić u polufinalu plej-ofa izbace bivši klub i pokažu svima da su pogriješili kada su ih prelako pustili.
“Mega je te sezone bila izuzetan tim, igrali smo veoma dobro. Osvojen je Kup, plasman u finale. Mislim da je Luka Pavićević, tadašnji trener Budućnosti, jedini bio svjestan svega i da je istinski strahovao od Mege”, naglašava Ivanović.
“Bio sam čudno smiren tokom obje utakmice, dobro sam se osjećao. Nakon što smo se plasirali u finale razmišljao sam ja sam dao koševe u Podgorici, Danilo je dao koševe u Sremskoj Mitrovici. Ne može simboličnije od toga, ko želi da vidi, dosta je jasno”.
Poslije sjajne sezone u Megi uslijedile su avanture po Grčkoj (AEK) i Italiji (Orlandina). Kao grom iz vedra neba stigao je poziv Budućnosti da se vratiš. Je li bilo nedoumica?
“Jeste, ni na kraj pameti mi nije bio povratak. Čekao sam da vidim šta će odlučiti Grci, jer sam bio njihov igrač. Rekli su mi da sam slobodan, ja sam razmatrao šta dalje. Zvali su me Džile i Gašo (Gavrilo Pajović) i tu kreće priča. Gašo me je uvjeravao da će biti drugačije, jer će biti novi sistem, novi trener. Džile mi je rekao da ne brinem”, objašnjava Ivanović.
Je li imao Džikić uticaja u povratku?
“Jeste, jer je moj agent rekao da priča Budućnosti dolazi u obzir jedino ako je on trener i da želi baš mene. Igrao sam protiv njega, imalo je to smisla. Došao sam, opet sam strahovao, ali sam došao drugačije mentalne svijesti”.
Jesi li bio oprezniji?
“Definitivno, oprezniji i profesionalniji. Što manje sam se fokusirao na sve što se dešava okolo. Razmišljao sam kao stranac, kao neko ko je došao da odradi svoj posao i to mi je donijelo dosta dobrih stvari”.
Uslijedila je najljepša sezona u karijeri. Osvojena je ABA liga u epskom finalu protiv Crvene zvezde, Evroliga se vratila u Podgoricu nakon 16 godina, a Nikola je postao lokalni heroj.
“Utakmica koja je najviše presije imala na nas je treća protiv Cedevite u polufinale. Osjećaj te cijele nedjelje nikad u životu nijesam osjetio. Pritisak, loša energij a, nešto negativno. Skinuli smo veliko breme, ada smo ispali stvarno bismo bili vječiti luzeri”, priča naš sagovomik.
A, onda finale...
“Odigrali smo rasterećeno prvu utakmicu u Beogradu, u drugoj su oni slavili rutinski. Treća, otvoreni šut Feldina, zicer Lesora. Ja sam se narednih pola sata osjećao kao da smo izgubili meč, bukvalno tako. Ja sam 'zaspao' na blokadi Bjelice, Gorda nije zagradio Lesora. U trećoj utakmici smo znali da teško mogu da nam uzmu to i da ćemo na ludilo da osvojimo”.
Bila je to veoma naporna serija za sve. Sjećaš li se neke anegdote iz tog perioda?
“Bili su to dani gdje nisi sav svoj, u šoku 24 sata dnevno. Drug Đoleje bio kod mene između utakmica i rekao sam mu 'Ajde da prošetamo, jer moram da se izduvam'. Šetamo kroz kvart i on kaže 'Molim te pogledaj kako je lijepo gnijezdo'. Pogledam i stvarno prelijepo gnijezdo”, uz osmijeh se prisjeća Džoni i nastavlja.
“Bio je to trenutak kada sam ukapirao koliko smo maksimalno bili u tome. Ne mogu da primijetim ništai nemam nikakvu misao osim da treba da igram utakmicu. Ne mogu da vidim ništa lijepo što se dešava oko mene familija, djevojka, drugovi, Podgorica...”.
Trofej regionalnog takmičenja značio je i povratak u elitno društvo. Koliko znači Evroliga za tebe, Budućnost, grad, crnogorsku košarku?
“Mislim da to ljudi na neki način ne kapiraju. Svaki put kada igramo utakmicu treba da bude praznik, da ljudi budu zahvalni kao što smo mi. Da daju sve od sebe u navijanju, kao i mi na parketu. Po kvalitetu ne možemo da se poredimo sa Realom ili Fenerom, ali ljudi trebaju da naprave nešto što će da bude vrijedno pamćenja, dausvakoj utakmici stvarno uživaju”.
Tvoja rečenica "Ovo je moja kuća" pred sam kraj četvrte utakmice je scena koja će se dugo prepričavati u Podgorici.
“Tako sam se osjećao u tom trenutku. Poslije su me drugovi zezali da sam sve te stvari smišljao kući i onda folirao na terenu. Poslije svega znam da ovdje nikome nijesam bio dužan ništa, ali sam osjećao da sam dužan sebi i laknulo mi je. Shvatio sam da imam određeni kvalitet i napravio sam to u gradu koji dugo čeka i bez mene to nije uspio", kazao je Ivanović i otkriva zašto je zahvalio Gordiću nakon plasmana u finale.
“Imam i dalje te poruke. Ja sam kiksao u tom meču, nijesam sačuvao Čerija kako treba, on je pogađao. 'Hvala ti, iskreno ti hvala', napisao sam mu, jer je izvukao mene, izvukao ekipu i uspjeli smo da dobijemo”.
Uvijek si imao poseban odnos sa navijačima, a sve je rezultiralo muralom na tvojoj zgradi. Kakav je osjećaj kada prošetaš gradom?
“Ljudi su prisni sa mnom, jer me ne gledaju kao košarkaša, nego kao nekog ko je njihov drug, sa kojim se druže ispred zgrade. Tako i razgovaraju sa mnom. Osjećam iskrenost koju prije nijesam osjećao. Kada kažu nešto loše nije iz zle namjere, već njihovo viđenje. Ja takav odnos nijesam htio da namećem, već oni shvataju da mogu da budu opušteni sa mnom”.
Poznato je da si igrač koji voli da uzme loptu u posljednjih pet sekundi kada se sve odlučuje. Trojka u Beogradu, poeni protiv Crvene zvezde. Ima li veze sa tvojim karakterom?
“Imao sam sreću da je u mnogim bitnim mečevima sve to ulazilo. Ali, bilo je mnogo promašaja. Sjećam se da sam kao klinac promašio šut u Baru za pobjedu, to pamtim. Nijesam ja u tim trenucima nešto posebno hrabar, frka mi je i strah. Lijepo bi bilo kada bi to neki drugi uzeo, ali znam da ću mnogo loše da se osjećam ako ne uzmem te šuteve. Negdje sam pročitao - mene je sramota da budem kukavica”.
Kako zamišljaš karijeru u budućnosti?
“Razmišljao sam dosta kroz karijeru o tim stvarima i često se desilo suprotno. Moji planovi i ciljevi su po strani i nebitni su. Želim da idem na treninge iz dana u dan i dajem sve od sebe. Ostalo će biti kako bude”, ističe Nikola i dodaje.
“Ono što želim je da, ako mogu, igram Evroligu što više godina. Ako ne, da igram jedan jaki Evrokup, to je realnost za mene. I da osvajam trofeje”.
Koja bi bila poruka za klinca Nikolu koji tek kreće da se bavi magičnom igrom pod obručima?
“Molim te, budi strpljiv i sve će biti u redu”, jasan je Nikola Ivanović, koji je sjajno objasnio šta je Budućnost.
“Budućnost u svakom sportu je jedna stara gospođa koja je maltretirana od svih ljudi koji su dolazili. Zbog dolazaka uprava, igrača trenera i koga sve ne, ne gleda se na nju kao da je gradski klub, što je i opravdano. Mislim da je Budućnost posebna stvar koja je ogroman dio ovog grada i koja, u svakom sportu, treba da ima maksimalnu podršku”.
A onda je Džoni malo pričao o plavoj svlačionici…
“Pop (Petar Popović) je jedan suludnik, mnogo čudan tip koji ima energiju 24 časa dnevno. Nikada nećete vidjeti da je on nešto smoren, uvijek je kao da je lud. Ja mu često kažem 'Brate, blesav si skroz'. On je taj koji ima posebnu energiju, stalno se šali. Dačo (Danilo Nikolić) ne priča mnogo, ali onda ispali nešto... Koti je miran, Erla ništa ne zanima, ne čuje te. Edvin Džekson dođe sa 16.000 eura na sebi, obuče mantil kao Del Boj. Svi imaju neki svoj fazon”.