Nekada najskuplji fudbaler u istoriji Budućnosti Ardijan Đokaj o plavima, Majorci, idolima, Crvenoj zvezdi…
Za Budućnost je igrao u dva navrata (1997 - 1999, 2010), uvršten je u tim dekade plavog kluba u izboru navijača od 2000. do 2010, ali pored majstorija lijevom nogom ostaće upamćen kao jedan od najskupljih igrača Podgoričana u istoriji.
To je ukratko Ardijan Đokaj...
"Dječački san mi je bio da zaigram za Budućnost, taj klub obožavam i to se nikada neće promijeniti", rekao je 40-godišnji sportski direktor Rada između ostalog u intervjuu za Espreso vrativši se na svoje početke...
"Treneri su od mene napravili čovjeka, pa fudbalera, na tome sam im zahvalan. To je najljepši period mog života, to nikada neću zaboraviti. Meni je Budućnost sve u životu, makar igrao i za Mančester junajted. Dok su drugi gledali Piksija, ja sam gledao Srdana Dimitrovića, Pekovića, Tarzana Beširevića... Maštao sam da budem kao oni", poručio je Đokaj.
Bivši fudbaler Budućnosti, OFK Titograda (tada Mladosti), Majorke, Ljeide, Obilića, OFK Beograda, Crvene zvezde, Trabzonspora, Ankaraspora, Koblenca, Minhena 1860 i Mogrena je napravio i bolju karijeru, a toliko je bio talentovan da je Majorka 1999. uplatila milion maraka na račun "plavih"...
"Tada je počeo rat, a Dejan Savićević je došao da trenira sa nama direktno iz Milana, a ja sam napravio transfer. Bio sam dijete, psihički nespreman, jer sam odigrao svega 15 utakmica u Jugoslaviji, ali sam razumio Budućnost koja je od mog transfera zaradila lijep novac. Nije mi žao".
Đokaj se u Majorki nije snašao, odigrao je samo šest utakmica u sezoni 1999/00...
"Na pripremama sam bio najbolji igrač. Međutim, kako je počela sezone, odmah si 12, 13, 14. igrač. Zatim kreću moji problemi, gdje kao mlad fudbaler umjesto da čekam šansu, tražim od trenera da igram po svaku cijenu. Mislim, ispred mene su bili dobri fudbaleri: Dijego Tristan, Samjuel Eto, Jovan Stanković, Migel Anhel Nadal, Ibagaza. Nestvarna ekipa", govori Ardijan pa se nadovezuje...
"Kao Albanac iz Tuzi, koji je bio uskih pogleda na svijet u tom momentu, tražio sam da igram što je bila moja najveća greška. Ispustio sam tu priliku i vratio se u Jugoslaviju. Ali, nije mi žao. Naučio sam novi jezik, novu kulturu, veliki Luis Aragonjes mi je bio trener. Porastao sam kao čovjek".
A iz toga perioda je ostala jedna nezaboravna anegdota...
"Dao sam gol na treningu, Nadal je bio štoper protivničke ekipe i počeo sam da se derem: 'Dejo Savićević'. Poslije toga me je toliko jurio po terenu, dobrih deset minuta, jer je nekoliko godina ranije Dejo Barseloni dao onu golčinu u finalu Lige šampiona. Rekao mi je: 'Pi*** ti ma***ina, nemoj da mi pominješ tog čovjeka'. Nadal je u to vrijeme igrao za Barsu, pa smo se na taj račun malo šalili".
Čovjek koji je odigrao jedan meč za Jugoslaviju nikada nije pričao o teškom odrastanju. Ali, sada je otvorio dušu...
"Imao sam teško djetinjstvo, svaki dan sam morao da prodajem cigare, kaladont, četkice za zube, sveske na ulici da bih preživio. To ljudi ne znaju, o tome nikad nisam pričao. Znate ono kad čujete o životnoj priči Zlatana Ibrahimovića kako je odrastao u getu. Od toga mi je muka. Niko ne zna koliko sam ja teško živio u Tuzima. Srećom, imao sam oca koga niko nema na svijetu. Kad se u Tuzima švercovala nafta, gorivo, svašta nešto, ja nisam smio da pomišljam na to", vratio se u djetinjstvo Ardijan Đokaj, a onda je nastavio...
"Bio je komunista, profesor fizičkog vaspitanja, mene je vaspitao da su druge stvari u životu važne. Zato mi je muka kada ti fudbaleri pretjeruju, da ne iskoristim neku težu riječ. Nemojte pogrešno da me shvatite, djetinjstvo mi je bilo fenomenalno, ali sam 24 sata dnevno igrao potpuno bos fudbal na ulici. Išao sam na treninge autobusom 30 minuta, pa sam još trčao tri kilometra da ne bih zakasnio".
Đokaj nikada nije krio da je Albanac iz Crne Gore, da mu je naša država u srcu, a zbog toga je često imao problema u Jugoslaviji dok je igrao za Budućnost. Međutim, kada je 2005. nastupao za Zvezdu, svi su ga prihvatili...
"Pola Beograda mi je reklo da ne potpisujem za Zvezdu, a ja sam najponosniji čovjek na svijetu što sam otišao tamo. Nikada nisam doživio nijednu ružnu scenu, ni sa ljudima iz kluba, ni sa navijačima. Zato kažem da sam dužan Beogradu. Beograd me je dočekao kao gospodina, mogu da kažem da sam tom gradu dužan, napravio me je boljim čovjekom", poručio je Đokaj, koji će ove sezone (kad se nastavi, ako se nastavi) pokušati sa Radom da zadrži prvoligaški status u Srbiji, a iz godine u godinu ima plan da diže "građevinare na viši nivo.