Vratite nam kultno podgoričko mjesto! Priča našeg novinara Marka Mugoše o terenu koji su svi voljeli.
Imao sam pet godina kad sam se doselio u tadašnju Moše Pijade 15, nismo se ni uselili kako treba, imalo je još da se radi, otac mi je rekao: "Uzmi loptu, vodim te na jedno mjesto".
Dovljno mi je bilo što idem sa njim da igram fudbal, nisam znao gdje sam od sreće. Krenuli smo i ja sam ga zapitkivao gdje ćemo, a on mi govorio za minut smo gore. I stvarno nakon minut šetnje ugledao sam mjesto na kojem ću provesti svoje djetinjstvo, svoje tinejdzerske dane...
Stadion malih sportova, čuveni Poligon!
Odmah sam utrčao na teren i postigao svoj prvi gol na tom legendarnom mjestu. Nakon nekih sat vremena otac je po 17. put govorio: "Još ovaj centaršut i idemo!".
Ja sam klimao glavom, čekao loptu i razmišljao o dvije stvari: kako da je zakucam pod prečku i da zamolim za još neki centaršut. Pet minuta nakon tog "posljednjeg" centaršuta i još nekoliko očevih "kifli", krenuli smo kući. Bilo mi je teško da krenem jer bila je to ljubav na prvi pogled.
Sjutra kad sam izašao ispred zgrade i kao novi klinac u kraju čekao da izadje još neko da bi imao sa kim da igram, polako su počela da se okupljaju ostala djeca, prišao sam im, naravno sa loptom, što mi je bio veliki plus jer je oni u tom trenutku nisu imali. Nakon malo medjusobnog ispitivanja samo sam htio da im kažem: "'Ajmo na Poligon", nisam stigao da predložim već smo krenuli, to se izgleda podrazumijevalo.
Bio sam srećan, bilo nas je dovoljno da se podijelimo na "dva gola" i razmišljao sam kako ću se pokazati. Kad smo došli do kapije, šok. Stariji momci igraju na velikom terenu, neki mlađi momci na pomoćnom koji nema golove, nekih desetak momaka sjedi na tribinama i čeka. Ja sam bio jedini koji se baš razočarao, ostali klinci su bili spremni, znali su šta ih čeka, samo su lagano skrenuli na ljuljašku i počelo je nagađanje kad ćemo doći na red.
Dok smo čekali stigle su još dvije ekipe starijih momaka. Naravno da su imali prednost, godine su se poštovale. Lagano smo se pokupili i otišli "iza garaže". Moji novi drugovi imali su mnogo alternativa kad su tereni u pitanju (nijedna nije ličila na teren), a "iza garaže" bio je jedna od njih, jer rijetkost je bila da je Poligon slobodan.
Znali smo da odemo po četiri, pet puta dnevno da provjerimo da se nije oslobodio naš omiljeni teren i da se uvijek vratimo pognute glave. Nekad bi uspjeli da uletimo na kratko i taman krene da se zakuvava, dodju stariji momci, nisu morali ni da nam kažu da treba da se pokupimo sa terena. Ali tih nekoliko trenutaka nama su značili sve.
Imao sam osam godina kad me je otac uzeo za ruku i poveo na prvi trening, treneri su bili Milan Rogošić i Vero Muhamedović a treninzi su se održavali, naravno na Poligonu.
Ponedjeljak, srijeda i petak bili su mi omiljeni dani jer sam znao da imam dva sata dnevno na omiljenom mjestu a da ne moram svaki sekund da gledam ka kapiji i plašim se da će nas neko prekinuti. Kako sam živio odmah ispod Poligona a treneri su bili dobri prijatelji sa mojim ocem, lopte sa kojima smo trenirali su završile kod mene na balkonu. Ja sam trebao da ih čuvam.
Kakva greška trenera!
Brzo se pročulo da imam pun džak lopti, dolazile su sve ekipe iz centra kad krenu na stadion. Po dvije, tri ekipe dnevno svrate, ja im pozajmim loptu, nestajala je jedna ili dvije nedeljno. Igralo se po cijeli dan. Polufudbali sa kojima smo trenirali imali su rok upotrebe, nisu bili nekog kvaliteta, a beton na Poligonu je bio zauzet od jutra do mraka, naravno da su pucale.
Posebne priče bile su ljetnji turniri u malom fudbalu. Koliko samo majstora na jednom mjestu. Kao dijete sam često maštao da zaigram baš tu. I ja i moji drugovi. Jer to su bili dogadjaji za prepričavanje. Prepune tribine, muzika u pauzama izmedju utakmica, a na terenu klase koliko hoćeš. Istinski spektakl. Nije bilo lako ući i prisustvovati ali imali smo naše fore.
Probamo kulturno na glavni ulaz, a kad nas vrate dva nabildovana momka sa kapije imali smo par rezervnih varijanti, ali uvijek bi ušli, ništa nije moglo da nas spriječi. Poligon nam nije bio samo mjesto gdje smo igrali fudbal. To je bilo mjesto gdje smo provodili najviše vremena, gdje smo se osjećali najbolje.
Odrasli smo i odjednom je došlo vrijeme da se i moja generacija nešto pita i da možemo da odigramo partiju do kraja ako zauzmemo teren na vrijeme. Uživali smo. Organizovali su se turniri izmedju kvartova, milion puta smo prekinuli igru zbog mraka ili bi nekako uspjeli da završimo u neregularnim uslovima. A onda su počeli da se pale reflektori. Nije bilo nimalo jednostavno upaliti ih, trebala je poprilična hrabrost i umijeće. I bilo je samo par starijih momaka koji su mogli da ih upale. Ali kad ih upale osjećali smo da možemo da poletimo.
Ima anegdota kad smo prvi put igrali pod refelktorima, podijelili dvije podjednake ekipe, lopta na centru, pitaju iz protivničke ekipe do kad igramo a moj drug kao iz topa "dok mrak ne pane" i igrali smo bukvalno dok više ne možemo da stojimo.
Do svoje dvadesete godine poligon je bio moja svakodnevnica, postao sam i prvotimac našeg najvećeg kluba i mali fudbal mi je bio strogo zabranjen. Da li sam igrao? Naravno da jesam. Kad god sam mogao, igrao sam. I bio kažnjavan u klubu.
Ali nije mi bilo žao tada, nije ni sada kad se sjetim. Jer Poligon je za nas bio sve. Tamo smo se igrali, tamo smo igrali... tamo smo postajali ljudi.
Sada je Stadion malih sportova, čuveni Poligon, pod katancem dugi niz godina. Golova i koševa odavno nema. Na Poligonu sada možete naći igle i špriceve jer se tu sada okupljaju zavisnici od droge i alkohola.
Nedavno je jedan tridesettrogodišnjak oduzeo sebi život, objesio se. Nekadašnji rasadnik talenata, gdje su za loptom trčali i Dejan Savićević, Pedja Mijatović i još mnogo majstora, u medjuvremenu je postao mjesto za vješanje. Stara gradska vlast je pokazala da nema nikakav osjećaj za kultna pogorička mjesta. Pokazali su nam to primjeri kina Kulture, hotela Crne Gore...
Na Stadionu malih sportova planirane su dvije zgrade, ali kako sam nezvanično saznao nova opštinska vlast iako ima pravo da proda parcele, nije to uradila i nada se da će uspjeti da Stadion vrati u prostorne planove, kako bi on ostao ono sto jeste, jedno od kultnih mjesta grada Podgorice. Ostaje nam da vjerujemo novoj opštiskoj vlasti, da će uraditi jedinu pravu stvar u ovoj situaciji, a to je vratiti Poligonu stari sjaj. Pustite da se lopta zakotrlja na mjestu gdje se najljepše kotrljala.