"Želim da odvedem svoju zemlju na Svjetsko ili Evropsko prvenstvo, zato i dalje igram.“
Nakon što je prošao gotovo cijelu Evropu, između Srbije, Italije, Engleske, Španije, Francuske i Grčke, Stevan Jovetić se prije dvije godine skrasio na Kipru, gdje je nedavno osvojio prvenstvo sa Omonijom iz Nikozije.
Epizoda u Omoniji je završena, a naredne sedmice ili u narednim mjesecima biće poznato gdje će popularni Jo-Jo nastaviti karijeru, koju je detaljno sumirao u intervjuu za „Korijere dela Sera“.
Stevane, krenimo od početka. Vaš dječački san?
„Igrati u Seriji A, najboljoj ligi na svijetu devedesetih.“
2007. godine Evropa je primijetila Vaš talenat.
„Bilo je nekoliko zainteresovanih klubova: Juventus, Real Madrid, Junajted.“
Ali Vi ste izabrali Fiorentinu, gdje ste postali igrač.
„To je bilo najbolje rješenje. Bio sam mlad, morao sam da igram i stičem iskustvo. To je bio pravi korak za moj razvoj. U Fiorentini sam doživio prelijepe trenutke. Takmičili smo se sa velikima i igrali Ligu šampiona.“
U Firenci ste doživjeli i prvu tešku povredu.
„Bilo je veoma teško. Bio sam momak od dvadeset godina koji je bio u najboljoj formi. Zbog prednjih ligamenata koljena pauzirao sam cijelu godinu. Deset dana prije povrede zvao me agent zbog ponuda Intera i Reala, ali nisam se osjećao spremno. A onda sam se povrijedio.“
Odlazak iz Fiorentine došao je kasnije, i to uz kontroverze.
„Manipulisali su mojim intervjuom. Još pamtim naslov: ‘Zbogom Firenca, idem u Juventus’. Ali to nikada nisam rekao. Istina je da sam mogao u Torino. Bilo bi mi i lakše. Ali previše sam poštovao Fiorentinu.“
Otišli ste u Mančester Siti, ali niste ispunili očekivanja. Šta nije funkcionisalo?
„Nije bilo lako prilagođavanje. Nova liga. Imao sam dosta povreda. U timu punom šampiona, ako se povrijediš, teško je uhvatiti kontinuitet. Ali kada sam igrao, igrao sam dobro.“
Zatim je došao Inter.
„Manćini me je želio već u Sitiju. U Milanu sam dobro počeo. Mislim da je to bila dobra sezona za mene.“
Ali za klub to nisu bile lake godine.
„Sezona prije toga bili su deveti. Te godine smo završili četvrti, do januara smo bili prvi. Problem je bio van terena. U jednoj godini promijenila su se tri predsjednika. Nije bilo stabilnosti.“
Stabilnost ste pronašli u Sevilji, ali niste otkupljeni.
„Za šest mjeseci dao sam sedam golova. Želio sam da ostanem, učinio sam sve da ostanem. Bio sam spreman i da smanjim platu, ali Sevilla nije mogla da plati 13 miliona koliko je tražio Inter. Vratio sam se u Milano i radio pripreme sa Spaletijem. Trudio sam se maksimalno, ali stvari su krenule drugačije.“
Objasnite.
„Počele su utakmice. Prvu sam bio na klupi, drugu i treću takođe. Razgovarao sam sa njim – u tom trenutku mu je trebao igrač drugačijih karakteristika. Rekao mi je da mogu dobiti šansu, ali da treba vremena. Govorio mi je da čekam, ali ja vremena za čekanje nisam imao. Zaslužio sam da igram.“
Zatim Monako, Herta i Olimpijakos. U Grčkoj ste osvojili Konferencijsku ligu.
„Nevjerovatan osjećaj, moj prvi evropski trofej. Došao je kasno, ali u jednoj posebnoj sredini. Osvojio sam ga pred svoja tri sina. To je bio moj najljepši uspjeh.“
Posvetili ste ga ocu.
„Već sedam godina nije sa nama. Imali smo divan odnos. Iako je prošlo vrijeme, tuga i bol i dalje postoje. Dugujem mu mnogo. Možda bi sve bilo drugačije da sam bio s njim. To ostaje moj veliki žal.“
Koliko Vam je supruga pomogla?
„Presudno. Samo ona zna kroz šta sam prošao. Bila je uz mene u najtežim trenucima – smrt oca i neodlazak na Svjetsko prvenstvo 2018. sa Crnom Gorom. Nedostajalo je malo. Onda su došle posljednje dvije utakmice, povrijedio sam se i izgubili smo obje. To je moje najveće rezultatsko razočaranje. Ali želim da odvedem svoju zemlju na Svjetsko ili Evropsko prvenstvo, zato i dalje igram.“
Ko će osvojiti Svjetsko prvenstvo?
„Španija ili Francuska.“
Da li biste voljeli povratak u Fiorentinu?
„Da, bila bi to lijepa stranica naše istorije. Ali niko me nikada nije ponovo pozvao.“
Da li ste zadovoljni karijerom?
„Da. Znam gdje sam mogao da stignem bez povreda. Imao sam ih mnogo, dvije veoma teške. Mentalno nije bilo lako, kada se povrijediš pati i glava. Ali kada pogledam svoj put, vidim veliku pobjedu: uvijek sam se vraćao, uvijek sam ostajao na nogama uprkos svemu. Bio sam ratnik. Mogao sam da završim karijeru prije mnogo godina, ali sam i dalje ovdje.“
Imate li žaljenja?
„Fudbalu sam dao mnogo, možda i sve. Možda sam se odrekao previše drugih stvari. Nisam sebi dozvolio da živim 100%. Uvijek sam mislio samo na fudbal. Psihički ne znam koliko mi je to pomoglo. Supruga mi je pomogla da se promijenim – zahvaljujući njoj počeo sam više da uživam u životu. Učinila je Stevana zrelijim i svjesnijim.“