Vedrana Rudan objavila je novi tekst na svom blogu, u kom se dotakla svoje bolesti
Vedrana Rudan, britka, beskompromisna književnica oštrog jezika, danas vodi najtežu borbu u životu: onu protiv nemilosrdne bolesti koja joj iz dana u dan testira tijelo, ali i duh.
Nakon mjeseci tišine i nagađanja, Rudan je odlučila da progovori. U svojoj potresnoj kolumni "Umiranje na rate – Djevojka u zagrljaju metastaza", otvoreno je, bez uljepšavanja, opisala svakodnevicu koju sada ne određuju teme iz politike, feminizma ili književnosti – već dijagnoze, pregledi, terapije i pokušaji da se pronađe smisao u svijetu koji se preko noći promijenio.
- Je**te, koji davež. Hemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica… Pa dođeš kući. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cveta oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto. Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. "Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe". Ćutim jer nije pristojno stalno ponavljati želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba misliti ružičasto. Moj muž skače sa stolice, "naši" će ipak biti prvaci… Kako će izgledati život u kući kad me ne bude? - napisala je Vedrana.
- Šta će se promijeniti? Mome će mužu si*ati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi… Smijem se glasno. "Konačno", govori muž, "vidiš da hemo ima smisla, bolje si, ozdravićeš". "Da", govorim, "ojsećam se bolje" i gledam veselo u muža koji ne zna šta ga čeka. A moja djeca? Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje shvata da glumim. Drugome kukam. Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih boga u njima ako bi klonuli. Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti, zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta… "Je*ale te jagode", vrisnula bih histerično, "bori se za život, ne planiraj moju budućnost". Zato mu nisam spomenula onu si*atu kuvaricu. Prijateljica me opet zove: "Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli…' A onda me zabrinuto pita, "kako si?" Osjeća se krivom. Htela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti želim živjeti? Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?" - pisalo je u njenoj objavi.
(rudan.info/Mondo)
