"Sjedjela sam u bademantilu sa cigaretom, praznog pogleda": Velika ispovijest Jovane Pajić o bolnom periodu braka

Pjevačica je otvorila dušu, pa progovorila i o razvodu od Saleta Tropika, te otkrila koliko je uticao na nju.

Izvor: Instagram/printscreen/jovana___pajic/greenoffice

"Dugo radim 'ispod radara'. To su bile privatne zabave, u kontrolisanim uslovima, koje organizuju ljudi s kojima odavno sarađujem. Takvih nastupa je bilo dovoljno za pristojan život, kojim sam bila zadovoljna. Ideja mi je bila da snimim pjesmu koja nije odraz želje producenata ili bilo koga drugog s kim sam potpisala ugovor, već nešto što odražava mene. U 'Zvezdama Granda' sam bila dijete, jer šta si drugo kad imaš 15 godina. Zato je sve pjesme koje sam posle tog takmičenja snimala birao neko drugi. Sada, kada sam dostigla zrelost u svakom smilu, poželjela sam da uradim nešto što osjećam. Kao da sam htjela da kažem: 'Izvolite, ovo mi se dopada', pa da vidimo šta ćemo dalje. Budući da je u tom trenutku dosta pjevača objavilo albume, nisam mogla da verujem da ću jednom pjesmom uspjeti nešto veliko da uradim", započela je ona za Stori.

Kada je pitate zašto je tako dugo nije bilo na velikoj sceni, bez i jednog trenutka razmišljanja Jovana odgovara - "bila sam mama", a onda dodaje:

"U početku sam imala ideju da se par mjeseci posle porođaja vratim poslu, ali kasnije nisam željela. Moj bivši suprug je u tom periodu radio punom parom, pa sam pomislila - ako budem imala upola obaveza koliko on, ko će biti s našim ćerkama? Nisam htjela da propustim taj najvažniji period njihovog odrastanja. Da sam bila prinuđena da radim - sigurno bih radila, ali sam bila zadovoljna onim što smo imali. U toj pauzi mi se samopouzdanje poljuljamo, tim prije što sam imala tusaik da je mnogo duža, nego što je bila. Zapravo, ovo ne doživljavam kao povratak, već kao novi početak. Trebalo mi je mnogo energije da ponovo uđem u ulogu pjevačice, jer to zaista jeste uloga. Muzika mi je nedostajala, ali ne i bitisanje u javnosti. Potresem se kad pročitam komentare o drugim ljudima, a kamoli o sebi. Svepristuna agresija zaista me deprimira."

Kad govori o osjećanjima, Jovana pominje da već desetak godina ima psihološku podršku, naglašavajući da rado govori o njoj, jer još nije malo ljudi koji misle da treba da imaš ozbiljnu dijagnozu da bi odlazio kod terapeuta.

"Kad nekome kažeš da moraš da radiš na sebi, nerijetko mu nije jasno šta, zapravo, treba da učini. Nekome je medijum sveštenik, nekome psiholog, nekome mama ili prijateljica. Često 'zabagujemo', jer se vrtimo u krugu istih misli, a potreban nam je neko ko će nam otvoriti drugačiju perspektivu. Važno je da se naša kolotečina na neki način prekine."

U spotu "Ludilo moje" postoji scena u kojoj Jovani u zagrljaj trče njene ćerke Helena (12) i Đina (8). Svjesna značaja ličnog primjera radi i ono što joj baš ne prija, ako će njima dvema to biti pokazatelj kako treba reagovati u pojedinim situacijama.

"Razvod je, zaista, bio najteži period mog života, jer moraš da ostaneš stabilan zbog njih dvije, a osjećaš se potpuno suprotno. Ako preskočimo sitno zadovoljstvo da me je ova pjesma osnažila i pothranila moj ego, mnogo mi je značajnije što sam im svojim primjerom pokazala kako da se sjutra same izbore za bilo koju svoju želju ili kako da prođu kroz krizu. To mi je dragocenije od bilo čega." 

Za razliku od mnogih žena, koje nastoje da ne pričaju o razvodu, jer, svi koji su kroz njega prošli znaju kolika je trauma, Jovana je spremna da i o toj temi govori vrlo staloženo.

"Mada je bio na moju inicijativu, razvod je izuzetno težak. Moji roditelji su i danas u braku, a ja sam se udala s idejom da će to biti zauvijek. Tu svoju ideju sam jurila punih deset godina, ali kada dođe trenutak za razvod, on se uvijek osjeti, samo je pitanje da li ćemo ga ignorisati ili ne. Kad ostaneš sam sa sobom, jasno ti je da li nešto može da se popravi, da li problemi mogu da se riješe i na koji način ili za to ne postoji nikakva šansa. U tom momentu imala sam trideset i nešto godina i jasno mi je da ne mogu da tako živim ni sledećih pet, a kamoli dvadeset-trideset godina i da ću se, ako pokušam, sigurno razboljeti. Ljudi često govore kako u lošem braku ostaju zbog djece, ali ako nešto treba činiti zbog njih, onda je to nastojanje da ih izmestite iz takve priče kako sutra ne bi smatrala da je normalno da brak tako izgleda. Pred donošenje ključne odluke, kada sam psihički baš potonula, pomislila sam - kad bi sjutra neko moju djecu pitao da opišu svoju mamu, šta bi rekle, kad me u poslednje vrijeme stalno gledaju kako sjedim u bademantilu, s cigaretom i praznim pogledom usmjerenim kroz prozor. Ta slika me je bukvalno proganjala. Bila sam spremna da učinim sve sto je neophodno da to ne bude opis njihove mame."

Činjenica je da mnogi ljudi znaju šta treba uraditi, ali im strah ne dozvljava da povuku odlučujući potez. Jovana kaže:

"Naravno da sam se bojala, ali što bi rekla jedna moja prijateljica - i moje dno je imalo podrum, a ja sam bila u tom podrumu. Bila sam sigurna da će mi, ako nešto ne uradim, sledeća stanica biti klinički centar. Da nisam imala ćerke, možda ne bih imala motiv da bilo šta učinim, već bih pustila da se razbolim ili iskopnim. One su bile moja snaga."

Budući da o periodu koji je za nju bio veoma dramatičan govori veoma smireno, nameće se pitanje - kako je uspjela da sebe dovede u takav balans. Otkriva nam da prije samo nekoliko mjeseci to ne bi mogla, ali da nisu u pravu ni ljudi koji misle da je potrebno da prođe ne znam koliko vremena.

"Neko će mi reći lako je tebi da tako govoriš kad si imala ovo ili ono, ali to nije tačno. Nisam imala ništa. Iz sopstvenog stana sam, zajedno sa Helenom i Dinom, otišla da živim kao podstanar. Srećom, imala sam porodicu i prijatelje koji su mi pomogli da se ispravim. Međutim, koliko god svi oni bili divni, svaku pomoć na neki način treba vratiti, na nju se ne može računati dovijeka, a i ne možeš se osjećati lijepo u takvoj situaciji. Sada sam zahvalna i Bogu i ljudima oko mene, koji mi nisu dozvolili da vjerujem da ne vredim dovoljno, da ne mogu, ne umem, da nisam dovoljno jaka... Nisu mi dozvolili da obitavam u mislima koje nemaju rešenje. Konstantno su me gurali, zvali, neke stvari radili umjesto mene... Na kraju me je bilo sramota da iznevjerim sve njih. Pomislila bih - ja nemam snage da se pomjerim, a svi oni se cimaju zbog mene. Naravno, pomjerala sam se zbog moje djece, ali i zbog njih."

Jovana se šali da je vezu s bivšim suprugom počela u vrijeme kad je imala mliječne zube, jer su se vjenčali kada je imala samo dvadeset dvije godine. Godinu dana kasnije je postala mama, pa sada zadovoljno konstatuje da joj je super što s tridest pet ima ćerke od dvanaest i osam godina. Ne može ni da zamisli situaciju u kojoj bi sada imala bebu, ali ni da u njihov svet ude muškarac koji bi joj se dopao.

"Kad imaš dvoje djece, prvo gledaš njihov interes. Imam njih, živim sa njih dvije i to je ono što želim. Voljela bih da se ponovo zaljubim, da imam partnera, da provodimo zajedno vrijeme, da putujemo, ali, da budemo na dvije adrese. Vjerujem da samo tako može da traje. Mislim da bi život pod istim krovom bio preveiliki stres za Helenu i Đinu, a sigurno je i da bi nestala magija."

Buduci da o nestajanju magije dosta zna, upitali su je da li je to proces ili postoji djelić sekunde kada ti postane jasno da je više nema:

"Mislim da je početak kraja svakog odnosa trenutak u kome se javi želja za posjedovanjem, svejedno da li muškarac ženu ili žena muškarca. Ljudi sve više imaju tu potrebu, ali zar nije ljepše da jedno drugome budemo - izbor. Zar nije ljepše da on bude moj izbor, ako treba, uprkos svima i uprkos svemu? Mislim da bih mogla da takvu namjeru prepoznam na kilometar. Želim da se u mom životu pojavi neko ko će biti otvoren, prema kome ću ja biti otvorena, da se međusobno podržvamo, da razgovaramo... Teško je da u ovim godinama upoznam nekoga ko iza sebe nema brak, ozbiljnu vezu ili djecu. Voljela bih da i njemu njegova djeca, ako ih ima, budu prioritet, ali da oboje želimo da budemo jedno s drugim. Ne želim da ikada više nešto moram. Što sam morala - morala sam", istakla je ona za gorepomenuti časopis.