Manekenka Sofija Milošević priznaje da joj prijaju česte selidbe i ne smeta joj kad njen suprug Luka Jović mora da mijenja fudbalski klub.
Za napadača Fioretine kaže da se trudi da posao ne donosi kući i da porodicu zaštiti od evetualne nervoze. Zajedno su živjeli u Frankfurtu i Madridu, a odnedavno su stanovnici Firence zajedno sa sinovima Aleksejem (2) i Teodorom (pet mjeseci).
Jeste li se lepo smjestili u Firencu i jesi li počela da se privikavaš na novi grad?
- Još tražimo mjesto gde ćemo da živimo, ipak ćemo tu biti dvije godine. Pošto su djeca još mala tražimo adekvatan prostor za njih. Srećna sam što sam ponovo u Italiji, jer je to moja druga omiljena zemlja, uz Srbiju.
Gdje si sve živjela u Italiji?
- Karijeru sam počela u Milanu, a volim da kažem da sam došla maltene kao beba, jer sam imala samo 15 godina. Ostao mi je u tako lijepom sjećanju i uvijek mu se rado vraćam. Snimala sam kampanje svuda po Italiji, ali bih izdvojila Siciliju. To je baš posebno mjesto, koje mi je priraslo srcu.
Smetaju li ti česte selidbe sa Lukom?
- Ne bih da zvučim razmaženo, ali ne, štaviše prija mi. Njegov posao je takav i imamo priliku da putujemo svuda po svijetu. To su sve lijepa mjesta za život i lijepi gradovi. Ne smeta mi da se selim, jer je moj život u koferima od 15 godine i živjela sam svuda. Jedino što sad, s obzirom na dvoje djece, sve postaje komplikovanije.
Kako se to održava na prijatelje i porodicu?
- Imam utisak da sad kad imamo djecu češće idemo u Beograd, nego prije dok smo se zabavljali. Svi žele da vide djecu, jedna baba, druga baba, deda, sestra, brat... Dolazila sam manje u Srbiju kad sam živjela u Njujorku i navikla sam da po šest mjeseci ne budem kući. Ali najlepši osjećaj na svijetu je kad dođeš kući, kad dovededeš djecu.
Šta ti najviše nedostaje iz Srbije?
- Sve! Kad god sam u Beogradu gledam da ukradem koji dan i ostanem duže od planiranog. Toliko volim Beograd, energiju našeg grad, a i ljude. Volim što kod nas može da se jede bilo kad, šta god poželiš. Ovde u Italiji ne možeš tako. Do pola tri šta si ručao, ručao si, jer onda do pola osam ne možeš ništa da jedeš. Nama sve radi u bilo koje doba dana. Naša brza hrana je najbolja na svijetu. Tako da mi, izgleda, najviše nedostaje hrana.
Kad uporediš italijansku, originalnu, tanku i po sastojcima skromnu picu sa onom koja se kod nas pravi ili paste, koje bi prije odabrala?
- Uopšte nisam ljubitelj ni paste ni pice! Vjerovatno i zato što smo ih često jeli u početku kad smo došli ovdje, pa su mi valjda izašli na nos. Zato sad kad sam bila na par dana u Beogradu, non stop sam jela ćevape i nisam mogla da se zadovoljim.
To se po tvom savršenom izgledu ne vidi, što znači da vjerovatno i vrijedno treniraš? Pomaže li ti Luka?
- Ja nisam u potpunosti zadovoljna svojim izgledom, treba još da se trenira. Kad smo na odmoru stalno treniramo zajedno Luka i ja, ali generalno on ima mnogo obaveza. Ima dva trenera s kojima radi privatno, van terena i van onoga što ima kao obavezu u klubu, pa sigurno ne bih mogla da ispratim njegov ritam.
Kako izgleda život sa profesionalnim fudbalerom? Koliko se često viđate, koliko vremena zaista provodite zajedno?
- Mi smo stalno zajedno, kad Luka nema obaveze u klubu. Naporno je jer svake nedelje je neki novi stres. Stres je ako ne igra, stres je ako uđe u igru ali ne odigra kako bi željeo. Lepo je kad se postigne uspijeh, ali novi dan donosi novu glad za novim uspijesima i sve kreće ispočetka. Adrenalin radi stalno, stresno je, ali meni je i zanimljivo. Luki sam posebno zahvalna na tome što ne donosi posao kući. Više sam ja ta koja potencira da pričamo o utakmici. On ne voli da mi prenosi nervozu, niti da se vidi ako je on nervozan. Psihički je jak, pribran i sve čuva u sebi.
Kako izgleda tvoj dan u Firenci?
- Kad god dođeš u novi grad moraš da imaš svoju radnju, svoj kafić gde možeš uvijek da popiješ kaficu i otvoriš lap top da radiš, svog obućara, prodavnicu s igračkama za djecu... To još tražim... Nismo još ušli u dnevnu rutinu, tako da je dinamično.
Kad dođe kraj Lukine karijere, gdje bi voljela da živite?
- Uvijek je u glavi Beograd, jer tamo nam je porodica, tamo su nam korijeni. Luka se sa 12 godina preselio u Beograd, a ja sam tamo rođena. Ne znaš nikad šta nosi budućnost, zbog dejce, zbog škole, ali za sad je u glavi Beograd.
