Na današnji dan rođen je velikan jugoslovenskog glumišta - čovjek koji nije primljen na glumu i koji je na svečanost kod Tita došao u papučama!
Pavle Vuisić rodio se u Beogradu prije tačno 90 godina, 10. jula 1926. godine.
Djetinjstvo legende jugoslovenskog glumišta nije bilo lako - zapamtio ga je po čestim selidbama, tokom tridesetih, sve do rata 1941, kada se porodica vratila u Beograd.
Taman kada su partizanske i sovjetske jedinice oslobodile Beograd, Pavle je postao punoljetan - to je bilo dovoljno da bude mobilisan i poslat na zloglasni Sremski front, u proljeće 1945.
Uspio je da pregura i tu nevolju i vrati se u svoj rodni grad. Studirao je književnost i uporedo radio teške poslove kako bi zaradio za porodicu. Zainteresovao se za glumu, i, iako zvuči nevjerovatno sada, kada znamo KO JE Pavle Vuisić, nije bio primljen na studije glume.
I u redu je to, zar ne - jer i sam je jednom prilikom rekao:
"Ja ne glumim, ja se ponašam".
Njegovu karijeru su obilježile kultne uloge - bilo da pričamo o filmu "Bitka na Neretvi", "Kamiondžijama", "Otpisanima", filmu "Ko to tamo peva", Pavle Vuisić je jednostavno neponovljiv.
Podsjetimo se:
U tandemu sa Čkaljom (kao kolegom Jaretom), Vuisić je direktno "odgovoran" za stvaranje najpopularnijeg filmskog dueta u istoriji jugoslovenske kinematografije.
Čkalja i Paja, dva potpuno različita karaktera i još različitija glumca, nisu se najbolje slagali, ali pred kamerama bili su izvanredni i publika nije mogla da im odoli.
Pajina supruga Mirjana posvjedočila je (u knjizi "Posle fajronta" Aleksandra Đuričića) o tom antagonizmu između Čkalje i njenog supruga:
"Čkalja je često preglumljivao, a Pavle je zbog toga ključao. Kada je televizija, desetak godina posle 'Kamiondžija' željela da snimi nastavak, on nije htio ni da čuje“. Na kraju je ipak pristao i tako je nastao film 'Kamiondžije opet voze', rekla je Mirjana i otkrila da je Pavle pristao da snimi film za honorar od 110.000 dinara jer im je toliko nedostajalo za zidanje vikendice!
"Ubjeđivali su ga godinu dana. Kako sam ja u tom trenutku počela da gradim imanje, koje se i njemu dopalo, premjerio je plac, izračunao koliko će koštati ograda i tražio honorar od 110.000 dinara. Producenti su poludjeli jer je maksimalni honorar za glavne glumce iznosio 12.000 i nije postojala zakonska mogućnost da mu daju više. Samo je odmahnuo rukom. Onda su oni pronašli način da naprave videokasete koje će se prodavati gastarbajterima i osigurali mu traženi novac", rekla je Mirjana i dodala da je Vuisić potom tražio i povećanje Čkaljinog honorara.
Otkrila je i da nije želio da iko prisustvuje njegovom pogrebu, osim nje. U poslednjoj verziji njegovog testamenta piše:
"Oporuka Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godine, pri čistoj svijesti i zdravoga uma sastavlja ovu poruku. Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tim da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uraditi. Mirjana, ako posle mene ostane, ima da me sahrani sa svim adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojim tijelom vide i čuju.
Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovijeh šest popova (koje za inat hoću) da sve ono što se oko groba radi, rade i šute.
Neka u sebi pjevaju.
Pošto mislim mrijeti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakav komunist ni govora, ali niti jedne riječi ne progovori, jerbo ću se u grobu prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svijetu, jebem mater..."
Nije bilo umrlice, ni slike. Samo jedan pop kog je dovela. I nije mu rekla ko je pokojnik.
"Samo sam rekla da se zove Pavle...", navela je supruga glumca. Inače, nije vjerovao u Boga. Pop je tu bio - iz inata.
Pogledajte i ovo:
