Kolumnista MONDA Mladen Nikolić na svoj način se oprostio od glumačkog majstora, mangupa, šmekera, džentlmena... "Kad već budem mrtav i beo, ja bih ipak nekako hteo da makar kakva nekakva svetiljka budem"...
Moj prvi "filmski susret" sa Gagom Nikolićem, njegovim famoznim šarmom (i brkovima) došao je sa legendarnim "Otpisanima", razumije se. Tek što sam pošao u školu, pojavio se film “Povratak otpisanih”. Kakav je to bio hit, tapkaroši ispred bioskopa!
Bio mi je, blago rečeno, simpatičan taj momak već na prvu loptu - Prleta sam zavolio i, kad god bi se igrali "partizana i Njemaca" u kraju na staroj Karaburmi, uvijek sam sebe zamišljao baš kao brkatog, vickastog partizanskog heroja. Sreći nije bilo kraja kada mi je ćale, od dvije letve iz podruma, napravio drveni "šmajser" baš po ugledu na Prletov, onaj švapski…
Tihog su, sjećam se, mnogi drugari gotivili i više nego Prleta, ja ne. Za mene, Tihi je bio isuviše ozbiljan, "dokumentaran", uvijek onako sređen i podčešljan, tihog i preozbiljnog glasa, bez naročitog smisla za humor. Prle je bio drugačiji, topliji, sklon da nešto zabrlja, a i djelovao je svojom spoljašnjošću običnije, pa smo se valjda mnogi od nas klinaca "tripovali" da imamo sličnosti sa njim, za razliku od Tihog koji se činio kao odlikaš bez mane (i mamin sin).
Samo dvije godine kasnije, mlađani Goran Marković "poigrao" se sa Prletom i Tihijem, tim simbolima odrastanja čitave jedne generacije Titovih pionira, u svojoj fenomenalnoj komediji "Nacionalna klasa". Gagin Brana Mitrović zvani Flojd ganjao je budženog "fiću" po beogradskim ulicama, neodoljivo podsjećajući na Prletovu priču kako je, pred rat, vozio moto trke oko Kalemegdana, kao vrhunski "balanser" na dva točka. Bila je to savremena verzija Prleta, vragolastog, infantilnog šmekera sa beogradskih ulica.
A njegov pajtos, kicoš zvani Papiga, uvijek besprekorno podčešljan i odjeven po poslednjoj modi "Made in Italy" predstavio nam je pervertiranu varijantu Tihog, iščašenu skoro do ivice pajtonovskog humora. Kao u "Otpisanima", i ovdje je Voja Brajović mozak svake operacije, čovjek koji završava poslove, govoreći tiho, nalik na legendarnog Mister Vulfa iz Tarantinovih "Petparačkih priča".
Ali, Goran Marković ne bi bio to što jeste da svoje poigravanje sa ikonama partizanštine nije obojio subverzijom, mekanom i sa puno humora ali svejedno ubojitom. Njegovi (anti)junaci sa gradskog asfalta čine sve da nikako ne obuku uniformu JNA, već da žive život mimo društvenih normi, dosadnih i krutih. I, što mi se čini upečatljivijim, dok su Prle i Tihi svaku svoju akciju, svaki plan sproveli efikasno i sa uspjehom, dotle Flojd i Papiga nikako ne uspjevaju da realizuju šta god isplanirali i poželjeli. Štaviše, Gagin Brana upada iz jednog ćorsokaka u drugi, vozeći svoju trku sve nervoznije, ka potpunom - otrežnjenju.
Tako, Markovićevo suptilno poigravanje sa Prletom i Tihim, kroz komičnu priču o Flojdu i Papigi, postaje više od puke metafore - cinični komentar poslat na adresu ondašnjeg establišmenta. Ciničan jeste, ali odrađen sa puno stila. Priznajem, sve ovo povezao sam u svojoj glavi mnogo kasnije, i samo bih dodao na ovom mjestu: Gorane, kapa dole…
I kao Prle, i kao Brana Flojd, Dragan Nikolić jednako je zračio, kako je to Momo Kapor primijetio, šarmom punokrvnog beogradskog momka sa umjerenom dozom cinizma. Taj senzibilitet mangupa sa asfalta nije nalik onom setnom buntovništvu Džemsa Dina niti Brandovom neukrotivom samotnjaštvu; Gaga je u startu puno vedriji, ekstrovertniji, njegov šarm je refleksija sentimenta karakterističnog za Beograd, Čuburu, Krst i Savamalu, mnogo toplijeg od onog sa Bruklina ili dokova Menhetna. Možda je, u ovom kontekstu, lik Urketa iz "Poslednjeg kruga u Monci" (1989) izuzetak koji potvrđuje pravilo.
"POSLEDNJI KRUG U MONCI" - INSERT
Uvijek spreman za dobro zezanje ali kada zatreba, bez oklijevanja pomaže u nevolji, sijlepo se držeći kodeksa časti momaka sa beogradskih ulica iz nekih davno prošlih vremena. Sve to, uvezano sa šmekerskim stavom i osmijehom koji razoružava, Gagu je činilo neodoljivim, kako na ekranu, tako i u životu. Bio je zaista omiljen, među kolegama, djevojkama, prijateljima, sugrađanima; imati Gagu za prijatelja ili makar poznanika bila je privilegija.
Dragana Nikolića izrodio je jugoslovenski "crni talas". Naravno, njegov Džimi Barka iz Pavlovićeve drame "Kad budem mrtav i beo" (1967) postao je opšte mjesto ne samo u srpskoj kinematografiji već i u kolektivnom nasleđu bivše SFRJ, kao paradigma one “druge stvarnosti”, lišene dotjerivanja, šminke i lažnog blagostanja kao imperativa socijalističkog društva. Ali stvar je, posle Žike Pavlovića i njegovog filma, otišla još dalje sa famoznim ostvarenjem Joce Jovanovića "Mlad i zdrav kao ruža" (1971), žigosanim kao svojevrsni "šok film" za koji se mnogi i danas pitaju kako je uopšte moguće da je uspješno snimljen i završen, a da akteri nisu dopali robije.
Iako nije bio formalno zabranjen, jedina pozitiv kopija filma (koja je prikazana na pulskom festivalu tog ljeta) naprosto je nestala, pa je publika dočekala da ga vidi tek 35 godina kasnije, na FEST-u (restauriran pronađeni negativ). Za tu epohu ultrabrza filmska priča o žestokom antiheroju, momku koji krade automobile, jurca po drumovima i usput ubija iz puke obijesti pružila je Gagi Nikoliću jedinstvenu priliku da se "razmaše" pred kamerom i kreira vjerovatno najintrigantnijeg krimi lika kojeg je jugoslovenski film imao.
Poređenje sa Belmondovim likom iz antologijskog Godarovog filma “Do poslednjeg daha” samo se nameće, mada je Gagin Stevan za dvije klase brutalniji od simpatičnog francuskog kriminalca. Bezobzirnost i oholost koju je još uvijek mladi Dragan Nikolić tako temeljno i autentično dočarao praktično je bez presedana u filmovima snimljenim iza “gvozdene zavijese” tokom čitave epohe komunizma u istočnoj Evropi.
"MLAD I ZDRAV KAO RUŽA" - INSERT
Iako ga svi pamte najviše i najradije po ulogama beogradskih šmekera, Dragan Nikolić bio je sve samo ne tipski glumac. Oblačio je uniforme oficira, ljekara, vojnog policajca, glumio je sveštenika, hodžu, filmskog reditelja, pjevača, voditelja, fotografa, profesora, gazdu, makroa, lopova, siledžiju, političara, agenta DB-a, sudiju, na kraju karijere i seljaka ("Selo gori...")…
Neretko se od filmskih autora, ali i glumaca može čuti kako im je jako teško da se opredijele za svoje najdraže djelo, film, ulogu, pa se tu negdje pojavi i ona fraza kako je to isto kao kada pitate roditelje koje im je dijete najdraže. Gaga Nikolić se, po sopstvenom priznanju, za jednu rolu posebno vezao, bila mu je neobično važna.
Slobodan Šijan u svojoj knjizi “Filmus”, baveći se sudbinom filma "Seobe" (1989) Aleksandra Petrovića, jednom od kapitalnih projekata srpske kinematografije u svakom smislu, pominje i svoju ličnu epizodu sa Draganom Nikolićem koji je u "Seobama" igrao jednu od tri ključne uloge. Dragan se svojevremeno Šijanu povjerio kako je taj Petrovićev filmski ep, citiram, najveće razočaranje njegovog života. Naime, Gaga je ulogu kapetana Pavla Isakoviča lično doživio kao najznačajniju u čitavoj karijeri, a onda, kada je pogledao finalnu verziju "Seoba" ostao je šokiran činjenicom da se njegov lik pojavljuje u svega nekoliko kadrova.
"SEOBE 2" - INSERT
Ipak, Saša Petrović u startu je projektu pristupio sa idejom da u cugu snimi materijal za dva sukcesivna filma, po ugledu na književni predložak M. Crnjanskog. Spletom tragičnih okolnosti (smrt Petrovićevog sina, koja je na reditelja uticala devastirajuće, kao i velika finansijska afera u vezi sa poslovanjem koproducenata što je dovelo do trajnog prekida snimanja), film “Seobe 2” nikada nije završen po volji autora, a u tom drugom djelu Pavle Isakovič je ključna figura. Dragan je mnogo godina kasnije došao u priliku da pogleda tzv. nultu kopiju pomenutog nastavka posle čega je Šijanu rekao da je tek u tom trenutku shvatio da je riječ o remek-djelu.
I da tako neslavno završi ta epska tvorevina, pokušaj da se napravi ultimativni art film na temu stradanja i potucanja srpskog naroda između čekića i nakovnja, Osmanlija i Evrope, Habzburga i Rusije; da Gaga skroji možda i ulogu života u filmu koji ni do danas publika nije mogla da vidi kako dolikuje, na velikom platnu. Tako nešto moguće je valjda samo u Srbiji.
"BURE BARUTA" - INSERT
Baš kao što je samo ovdje, među nama, moguća (čak i naširoko razumljiva) ona epizoda o kumovima, bokseru i njegovom pajtosu Sveti u Paskaljevićevom “Buretu baruta” (1998). Lazar Ristovski i Gaga Nikolić jedan drugom, bez vidljivog povoda (a i šta će im?), priznaju izdaju za izdajom, od onih detinjastih, pa redom, sve do najvećih, jezivih, neljudskih. Iracionalna pakost prerasta u realnu mržnju, u erupciju zla - devedesete, kontrapunkt sentimentu onog Gaginog Beograda iz sedamdesetih, "Obraz uz obraz" negdje daleko u prošlosti, baš kao i Prle, Flojd, Marko iz “Nešto između”…
I tu, u mraku devedesetih, Dragan Nikolić moćno uvjerljiv, iako svi u startu imamo problem dok ga gledamo kao antagonistu, jer Gaga je to, sinonim za šmekere, Čuburu, Atelje 212, “Kosu”; a on, taj isti Berger iz "Kose" uvjerava nas svojom glumom da može, da je umjetnik, da nije rođen da bude Flojd, "parazit društveni", već mnogo više, mnogo dublje, šire.
Onako kao što nas je opčinio ulogom “anadolskog šejtana” Alije, pa u senku bacio jednog Franka Nera, italijanskog Roberta Redforda. Kakvo proviđenje je snašlo hrvatskog sineastu i slikara Vatroslava Mimicu kada je odlučio da tog crnog đavola u "Banović Strahinji" (1982) da Gagi da ga izvaja? Pa, za naslovnu ulogu je dobio jednog Franka Nera, Jug Bogdana je glumio veliki njemački as Gert Frebe, Aliju je u takvoj konstelaciji mogao komotno da odigra, recimo, Alen Delon. Ali ne - Mimica vjeruje u Prleta, baš kao što se oslonio na Šerbedžiju u koži Alijinog sluđenog brata, derviša Abdulaha, da bi publika posle svega uživala u trijumfalnim plotunima iz glumačkog arsenala dvojice šmekera naših, balkanskih. Gaga je tu, u "Banović Strahinji", što bi rekli današnji klinci, objasnio.
Dragan Nikolić je, zajedno sa svim onim likovima koje je izvajao na filmu i televiziji, simbol jedne epohe, jednog društva, jednog naročitog senzibiliteta, i sada, kada je zauvijek otišao, postaje jasno da je to nešto ostalo iza nas, u sve daljoj prošlosti, da toga više nema. Mnogi ovih dana kažu kako nas je napustio poslednji šmeker, kako više nema takvih ljudi.
Duboko vjerujem da ga jednako žale i u svim susednim zemljama, i u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, žaleći zapravo za naivnošću minulog doba, za prividom bezbrižnosti koju smo osjećali odrastajući u eri Prleta, Flojda, pa čak i onog zlosrećnog šlager pjevača...
Ta Gagina univerzalnost, širina, harizma, na impresivan način sublimirani su u scenariju i režiji Gorana Markovića, u finalu drame "Turneja" iz 2008. godine; scena u kojoj se zapovednik Armije BiH (izvrsni Branimir Popović) ispoveda zarobljenim beogradskim glumcima i, posebno, Mišku, tj. Gagi priznaje da mu je ovaj bio idol kome bi poklonio sestru Hatidžu, biciklo, pa čak i psa vrhunac je čitavog filma. Zašto? Jednostavno zato što se, ubjeđen sam, ogromna većina gledalaca u tom trenutku poistovetila sa pomenutim oficirom, doživljavajući Dragana Nikolića i kao svog idola jer, kako reče Branimir u toj sceni, "mislio sam, taj može sve".
"TURNEJA" - INSERT
Voja Brajović reče da Gagino mjesto nije ostalo upražnjeno, već da je - zatvoreno. U svemu tome, usred te praznine koja se toliko osjeća odlaskom takve gromade, jedna stvar me neizmerno raduje - snimljeni filmovi, ti vizuelni tragovi, prikazi iz života kamerom otrgnuti od entropije, prolaznosti, smrti. Pozorište, nažalost, nema tu moć da doskoči protoku vremena, ljudskoj konačnosti, kada glumci odu, nema ih više na sceni. Ali imamo filmove, i Gagine uloge, da nas osvjetljavaju u mraku sobe ili bioskopske sale, dok je svijeta, dok je publike.
"Kad već budem mrtav i beo, ja bih ipak nekako hteo da makar kakva nekakva svetiljka budem".
-----------------------
SVE KOLUMNE MLADENA NIKOLIĆA
