"Mnoge uloge sam odbijao, često u želji da igram samo one u kojima bih mogao da dotaknem umjetnost u svom poslu", rekao je jednom prilikom Todorović, koji nas je napustio prije godinu dana. Ovo je omaž Mladena Nikolića velikom glumcu.
"Ponovo radi bioskop! Ponovo radi bioskop!"
Moje ljeto '82. obilježile su dvije divne nedelje u Poreču, u "Plavoj laguni". Završio sam tada peti razred. Ipak, najviše volim da se sjetim jednovečernjeg odlaska do Pule. Ubjeđivao sam danima roditelje da bi bilo sjajno kada bi samo jedne večeri sjeli u našeg sarajevskog "golfa" i odvezli se do čuvenog amfiteatra. A ustvari, tamo je već uveliko počeo FJIF - Festival jugoslovenskog igranog filma, dabome. Bio sam inficiran filmovima i imao sam veliku želju da vidim kako izgleda to kada sjediš u tami ne običnog bioskopa, nego festivala!
Kada smo stigli, na moju radost, još je bilo karata na blagajni. A iza, ta golema, osvijetljena rimska Arena. Dobili smo karte koje važe, gle čuda, za obje projekcije. Bio sam na sedmom nebu, moj ćale se baš i nije naročito obradovao. Mnogo sam mu zahvalan za to veče... Elem, ugasiše reflektore, krenuše da se vrte rolne - na ogromnom platnu, na crnoj pozadini, pisalo je samo "1934". Da, tako počinju Šijanovi "Maratonci".
Smijali smo se, praktično od samog početka. Publika širom te prostrane arene burno je regovala na urnebesne gegove i replike koje su odzvanjale. Bili su mi najsmješniji Laki Topalović i Đenka; obojica onako prepredeni i perfidni. Batu Stojkovića i Boru Todorovića tada smo zavoljeli svi mi koji smo bili isuviše mali da bi ih zavoljeli ranije.
Borivoje Todorović rođen je u Beogradu krajem 1929. godine, u učiteljskoj porodici. Oca nije zapamtio, tuberkuloza je uzela danak kada je dječak imao samo tri godine. Porodica Todorović tada je boravila u Gornjem Milanovcu, da bi se ubrzo posle očeve smrti preselili u Aranđelovac, kod rodbine. Pošto majka Dana u tom gradu nije uspjela da se zaposli, stigli su u Beograd.
U Aranđelovcu Bora je dobio nadimak koji ga je pratio tokom cijele mladosti – Čvoka. Tako su ga oslovljavali i u komšiluku na staroj Paliluli kao i u osnovnoj školi "Starina Novak". Bio je jako vezan za stariju sestru Miru, a ta bliskost i povezanost sa njom obilježiće njegov život i karijeru.
Tokom okupacije, Bora Čvoka pokazao je nesvakidašnji talenat za trgovinu – sa njemačkim vojnicima. Njima bi nosio rakiju, a za uzvrat je dobijao razne namirnice (šećer, margarin, marmeladu), pomažući svojoj majci u borbi da se preguraju ratne godine i nemaština. Sam Borivoje nerado se prisjećao tog vremena ali i cijelog svog detinjstva, govoreći da se živjelo teško i u oskudici.
Posle oslobođenja zaposlio se u Industriji motora Rakovica, nakon što je završio srednju tehničku školu. Nemirnog duha, nije sebe video kao radnika u fabrici. U to vrijeme, njegova sestra već je počela da se bavi glumom, od starta veoma uspješno. I dok je Borivoje bio u vojsci, Mira mu je, zabrinuta šta će biti sa njim, napisala pismo u kojem je predložila da bi mogao da pokuša da upiše glumu, čim se vrati u Beograd. Mnogo kasnije, Todorović je izjavio kako u njegovoj porodici "važi deviza: kada dijete nije ni za šta, baci ga na glumu. I ja sam probao i, inficiran od sestre, postao sam glumac".
Mladi Borivoje na studijama je bio okružen budućim velikanima srpskog glumišta – u njegovoj klasi isticali su se tada već brilijantni Slobodan Cico Perović i Ljuba Tadić. Peći zanat sa takvim talentima bilo je ultimativno iskustvo. Bili su u toj grupi i Toma Kuruzović, Marko Todorović...
Zanimljivo, Bora nije diplomirao u roku. Bio je, kako je sam govorio, vječiti student. Pa, dobro, ne baš vječiti – trebalo je da prođe punih dvadeset (20!) godina da položi taj jedan preostali ispit sa završne godine, a zatim i da diplomira. To se dogodilo u vrijeme snimanja "Vrućeg vetra", TV serije u kojoj je briljirao. U neku ruku, uloga Boba, ciničnog špekulanta čija se sudbina konstantno ukršta sa Šurdinom, bila je savršeni "diplomski rad", za čistu desetku!
Da se ipak vratimo pedeset godina unazad, u vrijeme kada je Borivoje primljen u ansambl Beogradskog dramskog pozorišta. Za to je dio "zasluga" imala sestra Mira, na sličan način kao što je to bio slučaj sa upisom na studije glume. Bora je jednom prilikom pomalo cinično primijetio, uz onaj njegov karakteristični osmijeh, kako za sebe misli da je "rodonačelnik nepotizma u glumačkoj profesiji".
Počelo je traljavo. U BDP-u zadržao se samo jednu sezonu koju je završio praktično bez pravih, zapaženijih uloga. Za svoju okolinu bio je ponajviše brat Mire Stupice, prvakinje jugoslovenskog glumišta. A onda se dogodio odlazak u – Zagreb.
Zajedno sa sestrom i njenim suprugom, rediteljem Bojanom Stupicom (koji je došao u sukob sa upravom JDP i rešio da pronađe novu sredinu) Bora je dobio angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu.
"Mira je oduvijek vjerovala u mene", lakonski je svoj glumački početak komentarisao u poznim godinama.
Može se reći da je glumačku afirmaciju Todorović doživio upravo u godinama provedenim u glavnom gradu Hrvatske. Osamostalio se i četiri godine proveo u tamošnjem vodećem teatru, tumačeći raznovrsne uloge.
Početkom šezdesetih, Bojan Stupica je još jednom (zajedno sa suprugom Mirom) bio taj koji je odredio dalji tok Borine karijere – okupio je prvi, originalni glumački ansambl budućeg kultnog teatra, Ateljea 212. Todorović tada napušta Zagreb da bi se pridružio ovoj izvanrednoj ekipi. Ubrzo je uslijedila uloga koja ga je etablirala pred širokim auditorijumom, u komadu "Arsenik i stare čipke" (pored sjajne Rahele Ferari).
Za sve to vrijeme, filmski reditelji nisu se previše zanimali za Mirinog brata. Sve do 1965, kada se pojavio kao poštar u filmu Jovana Živanovića "Gorki dio reke". Žorž Skrigin je sledeće godine Todoroviću poverio ulogu kolebljivog partizana u filmu "Koracima kroz magle". Posle ovih filmskih epizoda, Bora se vraća pozorišnim daskama, a filmovi će ga ponovo mimoilaziti, godinama.
U međuvremenu, Todorović će se pojaviti u nekolicini televizijskih ostvarenja, a najviše se pamti urnebesna TV serija "Diplomci", u kojoj je briljirao. Već pomenuti "Vruć vetar" stigao je do malih ekrana krajem sedamdesetih. U isto vrijeme, Boru Todorovića, posle duge pauze, ponovo gleda i filmska publika, zahvaljujući praškim đacima, "novotalasovcima" Goranu Markoviću i Goranu Paskaljeviću.
Prvi Goran napisao je i režirao "Nacionalnu klasu" (1978), duhovitu priču o živopisnim likovima sa beogradskog asfalta, a jednog od njih, automehaničara Žileta Đuntu odigrao je Bora. Svakako jedna od onih, publici najdražih uloga – Todorovićeva sposobnost da od lika koji nije nimalo šarmantan, već "smoren", stvori nezaboravnog mrguda je oduševila publiku i kritičare.
Onaj drugi Goran (Paskaljević) režirao je, po scenariju Dušana Kovačevića, gorku komediju "Poseban tretman" (1979), priču o alkoholičarima koji su na liječenju od zavisnosti, pod "upravom" licemernog doktora-tiranina (izvanredni Ljuba Tadić). Bora Todorović glumio je Radeta, jednog od pacijenata, rame uz rame sa Petrom Kraljem, Radmilom Živković, Milanom Srdočem, Batom Stojkovićem... Takođe, ne treba zaboraviti ni epizodnu ulogu gastarbajtera Dunjića u Paskaljevićevoj komediji "Čuvar plaže u zimskom periodu".
U sva tri pomenuta filma (a i u mnogim potonjim) Todorović je tumačio likove koji publici djeluju komično, a zapravo su sve vrijeme ozbiljni, bez namjere da se nametnu kao duhoviti. Interesantno je da se Bora u ovim ulogama nijednom nije nasmijao, već je izraženo ozbiljnog lica, često i smrknutog; isti slučaj vidjeli smo i kasnije, u filmovima "Balkan ekspres", "Ko to tamo peva" i dr. Na neki način, Todorović dođe kao naša verzija legendarnog holivudskog komičara iz ere nemog filma, Bastera Kitona, "čovjeka koji se nikad ne smije". Vjerovatno je ovakav glumački izraz najuočljiviji u komediji "Maratonci trče počasni krug"; Đenka je ozbiljan, temeljan, poslovan, tokom većeg dijela filma smrknut, a – beskrajno komičan.
Dušan Makavejev prepoznao je taj Borin nesvakidašnji talenat, to lice koje kao da je stvoreno za crne komedije; uslijedila je njegova ponuda za ulogu u filmu "Mister Montenegro" (1981), švedskoj produkciji, neobičnoj priči o američkoj domaćici koja se, sticajem okolnosti, nađe u okruženju mladića iz Srbije koji vode opskurni noćni klub.
To karakteristično lice Bore Todorovića još ranije je primijetio i, tada mladi dramaturg i scenarista, Dušan Kovačević. Bora kao da je i sam izašao iz nekog od Duškovih komada i bilo je jasno da će biti neizostavni "sastojak" u praktično svim filmovima koji su nastali po Kovačevićevim scenarijima. Njih dvojica upoznali su se u Ateljeu 212, na pripremama za kultnu predstavu "Maratonci trče počasni krug". Postali su veliki prijatelji, a zatim i kumovi – Bora je krstio Duškovu kćerku Lenu.
Prvi Borin film po Kovačevićevom scenariju bio je gore pomenuti "Poseban tretman", a odmah zatim, uslijedila je i mala ali itekako živopisna rola ožalošćenog brata u "Ko to tamo peva" Slobodana Šijana – tu se ponovo našao u društvu Bate Stojkovića, sa kojim je tokom karijere odigrao nekoliko antologijskih glumačkih bravura.
Publika je obožavala Todorovića u ulozi sitnog lopova Pika u nezaboravnoj komediji "Balkan ekspres" (1983) Branka Baletića. Ogroman uspjeh kod publike značio je da valja snimiti nastavak, Gordan Mihić je napisao scenario, a ovoga puta je snimljena i TV serija – "Balkan ekspres 2". U ulozi Pika, sa rukom u gipsu i pogužvanim šeširom, Bora Todorović savršeno demonstrira svoj "specijalitet" – likove vječito ozbiljnog lica koji publiku zasmijavaju do suza. Na sličan način tumačio je i ulogu seoskog popa Jordana u gorkoj komediji "O pokojniku sve najlepše" (1984), debitantskom filmu Predraga Antonijevića.
Uslijedila je rola gospodina Jakovljevića, podstanara Ilije Čvorovića u antologijskom filmu "Balkanski špijun" (1984). Bora nastavlja da demonstrira umijeće kreiranja karakternih likova i, uprkos tome što se iz filma u film pojavljuje u epizodnim rolama, njegova uvjerljivost plijeni pažnju ništa manje od nosilaca glavnih uloga.
U crnoj komediji "Tajvanska kanasta" Gorana Markovića glumio je korumpiranog i namazanog ali beskrajno simpatičnog Jogija, direktora građevinske firme, preteču današnjih tajkuna. I ovdje je bez izuzetka apsolutno ozbiljan, čak i kada se grubo i podsmješljivo poigrava sa glavnim junakom, arhitektom Sašom (sjajni Boris Komnenić).
Bora Todorović često je odbijao uloge, one koje mu se ne bi dopale. To je razlog zbog čega njegova filmografija nije naročito bogata. Ali kada je pročitao scenario Gordana Mihića o životu Roma u skopskoj mahali, oduševio se. Uslijedila je maestralna uloga glavnog negativca, licemernog i nemilosrdnog trgovca bijelim robljem Ahmeta u drami "Dom za vešanje" (1988) Emira Kusturice.
Prije početka snimanja, Bora je proveo nekoliko mjeseci u mahali u Skoplju, u namjeri da što bolje pripremi svoju ulogu, upozna tamošnju svakodnevicu i nauči romski jezik. Uloga Ahmeta svojevrsni je omaž Brandovom Vitu Korleoneu, a film je doživio nezapamćen uspjeh u čitavoj Evropi.
Sa Kustom će snimiti još jedan film – bio je to kanski pobjednik, "Podzemlje" (1995). Svi pamtimo njegovu repliku u sceni svadbe u podrumu: "Majmun je ušao u tenak, biće katastrofa!". Te devedesete obilježilo je zajedničko pojavljivanje na velikom platnu sa sinom Srđanom, prvo u drami "Mala" Predraga Antonijevića, a zatim i u pomenutom "Podzemlju".
Poslednja Borina filmska uloga bila je ultimativni glumački zadatak; trebalo je uspješno zamijeniti pokojnog Batu Stojkovića kao Luku Labana u drami "Profesionalac" (2003). Kumovi Duško i Bora na najljepši način su zaokružili svoju umjetničku saradnju – film je osvojio nagradu na festivalu u Montrealu, a Todorovićeva uloga ostaje upamćena kao trijumf karakterne interpretacije. Ironično je da je poslednja Borina uloga na filmu bila je i njegova prva vodeća, naslovna.
Srpski veliki glumac je proživeo svoje penzionerske dane povučeno, daleko od očiju i pažnje javnosti. Ni tokom svoje karijere duge više od 40 godina nije se naročito eksponirao. Živeo je u braku sa Amerikankom Karolinom. Sin Srđan krenuo je očevim stopama i danas je jedan do najboljih srpskih glumaca. Kćerka Dana takođe nije odoljela glumi, nosi ime Borine i Mirine majke.
Bora Todorović dobitnik je Dobričinog prstena, nagrade Pavle Vuisić i Sterijine nagrade. Iako je u njegovoj karijeri težište bilo na glumi u pozorištu, snimio je 18 igranih filmova, uz nekoliko TV serija. Ali za umjetnika takvog kalibra to je bilo sasvim dovoljno da ostavi lični pečat u domaćoj kinematografiji. Umro je 7. jula 2014.
"Mnoge uloge sam odbijao, često u želji da igram samo one u kojima bih mogao da dotaknem umjetnost u svom poslu."
Uspio je, stigao je da dotakne umjetnost. I više od toga, Bora Todorović dotakao je srca ovdašnje publike, ostavljajući neizbrisiv trag u našim filmovima i sjećanju.
_______________
Ne propustite i prethodne kolumne Mladena Nikolića.
