Jedan iz plejade glumaca koji su proslavili pozorište DODEST, a potom napravili velike karijere u bivšoj SFRJ, Mladen Nelević, kaže da nije ni obaviješten o obilježavanju velikog jubileja ovog teatra.
Na proslavi četiri decenije postojanja kultnog podgoričkog pozorišta DODEST nije bilo ljudi koji su ga proslavili. Jedan od njih, glumac Mladen Nelević, u intervjuu za Pobjedu kaže da je za proslavu saznao u trenutku kada mu je ostavljeno pitanje zašto ga na njoj nije bilo.
„Za proslavu nisam znao do ovog trenutka. U Crnoj Gori smo Milan Karadžić, Mima Karadžić, ja i ostali koji su učestvovali u stvaranju Dodesta. Zašto nismo pozvani ne znam. Vjerovatno su politika i neke političke boje ušle da promijene i tu istoruju, pa su neki ljudi koji nikada nisu bili u Dodestu, odjednom tu i slave 40 godina Dodesta. Možda su bili u nekoj predistoriji Dodesta, ali to je druga priča, a u samom Dodestu zna se koji su ljudi bili“, rekao je Nelević u razgovoru za Pobjedu.
Nelević u intervjuu za nedjeljno izdanje podgoričkog dnevnika kaže da danas mladim glumcima mnogo teže nego što je bilo u „njegovo vrijeme“.
„Neuporedivo je danas teže, nego što je tada bilo. U to vrijeme znalo se da one koji završe Akademiju čeka posao, a i svi smo bili stipendisti nekog pozorišta. Sada je drugačje. Tužno je da ljudi koji izlaze sa akademije kod nas i u Beogradu, nemaju posla, nemaju hljeb u rukama. Obično mlade ljude iz Crne Gore savjetujem da idu odavde i okušaju sreću u nekim novim prostorima. Želim da što više putuju, treba da idu u rizike, da bi došli do nekog posla. Ovdje im se gotovo ne ukazuje prilika da se iskažu, što je veoma loše“, ocijenio je Nelević.
On je dodao da u Crnoj Gori nema kritične mase koja bi podigla čovjeka javnog posla.
„Mislim da u Crnoj Gori nikad niko nije pravio karijeru, ni muzičar, ni glumac, generalno nijedan čovjek od javnog posla, jer je suviše mala sredina. Malo je kritične mase koja može da te podigne. U nekim većim sredinama je to mnogo lakše. Činjenica je da mladi glumci sve manje imaju priliku da naprave svoje ime i prezime, a u ovom poslu je to mnogo važno“, prokomentarisao je glumac koji je minulih godina ostavio dubok trag u gotovo svim uspješnim televizijskim serijama na ovim prostorima.
Nelević podsjeća da je u SFRJ godišnja produkcija bila 60 filmova od kojih je 30 išlo na pulski festival...
„Oko 60 filmova godišnje se radilo u onoj Jugoslaviji. Trideset je išlo na Pulu, a ja sam svake godine snimao po dva, tri filma. Tito je na vrijeme shvatio da je film mnogo važna stvar za zemlju, pa je država izdvajala veliki dio sredstva za snimanje. Recimo, Amerika se reklamirala preko filmova. Na taj način su upoznavali svijet sa onim što su htjeli da kažu. Kao djeca, pod uticajem američkih filmova i mi smo se igrali kauboja i indijanaca. Eto koliko je to bilo reklamirano, ja sam recimo uvijek htio da budem kauboj, a ne indijanac. Danas, ljudi koji upravljaju zemljama ne shvataju koliko su filmovi bitni za promociju zemlje. Bioskop je nekad imao svoju dimenziju. Film se uvijek cijenio kao umjetnost, kao veliko platno, kojeg sada nema. Ranije smo gledali fimove dignute glave na velikom platnu sa velikom fascinacijom, sad ih gledamo spuštene glave na tabletima, telefonima i drugim glupostima“, komentariše Nelević za Pobjedu.
Glumac dodaje da je u novom vremenu sve degradirano.
„Jedino je Sarajevo zadržalo finu školu i autore što se tiče filma. To je i dan danas ostalo tako. Oni su nastavili tradiciju velikih kuća (Forum film, Sutjeska film) koje su u onoj Jugoslaviji postojale. Mladi ljudi imaju uspjeha u stvaralaštvu, dobijaju Oskare, Lavove, Medvjede, prije svega, za film.
To je zbog toga što se drže kao grupa i znaju da jedino ako pomažu jedni drugima uspjeće, a uz to i biti nagrađeni. Za razliku od Crne Gore, gdje autori nastupaju samostalno i tajno, gdje niko ne zna šta rade dok im djelo ne izađe na doboš. Neko skupi neku crkavicu da napravi film, koji ne može da bude toliko dobar da ode na festival sa strane. To su mali filmovi, a prave se sa velikim ambicijama. Sa siromašnim filmom ne može se postići vrhunski uspjeh“,kaže Nelević.
On je poručio da je „jedini spas da ljudi komuniciraju barem na ovom prostoru koji govori jednim jezikom“.
„Za mene jedinim razumljivim. Treba da se udružujemo i da pravimo zajedničke projekte. Politiku treba izbjeći i fokusirati se na to da se radi o interesu filma, kojeg će ljudi da razumiju u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu. To je tržite od 25 miliona, sa dobrim projektom vratiće se novac koji je uložen u film“, poručio je Nelević.
