Iako svi znamo da je "zdravlje najvažnije" i da "zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu", svakodnevica to potisne u drugi plan. Sve dok se ne desi nešto što će nas dobro prodrmati.
Koliko puta ste rekli "samo da smo zdravi, lako ćemo za ostalo"? Ili nekome za Novu godinu poželjeli "samo zdravlje, a sve ostalo može i ne mora"?
A koliko puta ste razmislili o tome, stvarno? I, što je još važnije, kad ste poslednji put uradili nešto da to zdravlje provjerite?
Iako svi znamo da je "zdravlje najvažnije" i da "zdav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu", svakodnevica to potisne u drugi plan. Pa se onda nerviramo zbog sitnica, ne vodimo računa o sebi jer su i posao i kuća važniji od toga da se naspavamo kao čovjek… Sve dok se ne desi nešto što će nas dobro prodrmati. Nama. Ili, možda još surovije jer većini to padne i teže, nekome koga volimo.
O procesu suočavanja sa ozbiljnim dijagnozama govorili su psiholog i psiho-onkolog Tamara Klikovac, a novinarka Gorica Nešović kojoj je nedavno dijagnostikovan dijabetes podijelila je svoje iskustvo.
Mnogo ljudi izbjegava odlazak kod lekara jer je "bolje da ne idem, ko zna šta će da mi pronađu", a onda kad muka natjera, pa se kod ljekara ode… Desi se da je kasno za prevenciju. I da čovek mora da se suoči sa obiljnom dijagnozom "niotkuda".
U takvim situacijama obično postanemo svjesni koliko je zdravlje dragocjeno, a kako će se ljudi nositi sa činjenicom da je zdravlje njima ili nekome koga vole narušeno, zavisi od mnogo toga.
"Bolest menja naš način razmišljanja, pa i našu ličnost, ali u kom će smjeru biti ta promjena, u velikoj mjeri zavisi od same oboljele osobe, ali i od toga koliko će podrške dobiti od porodice, prijatelja… Saznanje da se boluje od bilo koje hronične bolesti, posebno od najtežih bolesti, u najvećem broju slučajeva izaziva stanje šoka. Čovjek nikada ne očekuje bolest, naravno. Suočavanje sa tim da ima određenu dijagnozu predstavlja jednu vrlo tešku životnu situaciju, indivudualnu i porodičnu životnu krizu. Nekada, ta stanja mogu da uvedu osobu i u ozbilje traume, ako podrška okoline izostane, posebno ako je liječenje invazivno", kaže Tamara Klikovac.
Dominantno osjećanje u takvim trenucima je osjećanje straha, i kada pokušamo da definišemo šta je u tom strahu racionalno a šta iracionalno, teško je napraviti granicu. Ali, taj strah može ponekad da vodi i u ozbiljnu anksioznost, iako je strah normalno i očekivano osjećanje kad se suočavamo sa nečim nepoznatim, a bolest to svakako jeste.
Ne znamo kakvo će liječenje biti, kakve su prognoze, ne znamo šta možemo da očekujemo… I užas nas preplavi.
"U svemu tome uvek ima i onog iracionalnog, 'meni ovo nije smjelo da se desi', 'nisam očekivao ovo'", kaže Tamara Klikovac.
Ljudi se suočavaju sa bolešću na različite načine, ali u prvim danima i prvim fazama, dok još traje to stanje šoka, strah je uvijek tu.
U prvoj fazi šoka i tokom procesa prilagođavanja na život sa bolešću, ograničenjima i promjenama koje bolest podrazumeva, prepoznaju se različiti mehanizmi odbrane. Ponekad, ljudi pobjegnu u poricanje, negiraju postavljenu dijagnozu ("to nije moguće", "sigurno je greška"…). Nakon toga, često slijedi potiskivanje, i osoba izbjegava da razmišlja o postavljenoj dijagnozi i liječenju koje predstoji.
Mehanizmi odbrane su i projekcija, kada se uzroci bolesti pripisuju drugim osobama ili okolnostima ("drugi su bili loši prema meni, i zato sam se razbolio"), kao i premještanje, kada se recimo intenzivan strah od osnovne bolesti premješta na neku drugu bolest ili dio tijela ("glava me boli danima", "imam bolove u čitavom tijelu").
"U takvim situacijama, savjet bi bio da se ljudi nikako ne osamljuju, da se ne povlače u sebe", savjetuje Klikovac. Mogu da pomognu udruženja pacijenata recimo, ali ne bi trebalo bježati ni od psihoterapije.
"Sasvim sam sigurna da takva vrsta psihološke pomoći i podrške pomaže da se osoba emotivno stabilizuje, pokuša da racionalano sagleda situaciju, donese određene odluke i napravi određene izbore, kao i da osnaži svoje samopoštovanje i samopouzdanje", rekla je Klikovac.
O svom iskustvu sa dijabetesom sinoć je govorila i novinarka Gorica Nešović, koja je "priznala" da nikad nije išla kod ljekara, i da je kad je konačno otišla bilo već kasno za prevenciju. Nakon što su joj koljena otekla toliko da više nije mogla da hoda, morala je da ode kod ljekara, ispostavilo se da je "za bolnicu jer joj je šećer 30". Ustanovljen joj je dijabetes, i uveden insulin.
"Uvijek sam se šalila 'ja ne idem kod ljekara, idem direktno u bolnicu', i tako je i bilo. Zato, kad vidite da negdje piše 'mjerimo šećer u krvi', svratite. To traje 15 sekundi, ne boli ništa, a saznaćete mnogo o tome kakvo vam je stanje u organizmu. Ja nisam nikada mjerila šećer u krvi i onda kada su mi ga izmjerili bilo je kasno za bilo kakvu prevenciju", dodala je ona.
