• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste nam poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kada su mi rekli da imam rak…

Izvor mondo.rs

Pročitajte jer može i vama da se desi, ili vašoj ćerci, sestri, djevojci, koleginici… Rak ne bira. Rak napada kada mu se najmanje nadamo.

 Kada su mi rekli da imam rak… Izvor: MONDO/Dragana Todorović

Ovako…

Imam 46 godina. Osjećam se zdravo i puna sam snage. Cijelog života se bavim sportom, rekreativno. Završila sam Nižu baletsku školu, trčala sam polumaratone, trudim se da se hranim zdravo, ne pušim. Moji poroci su čaša, dvije crvenog vina povremeno, kao i uživanje u životu: u putovanjima, pozorištu, koncertima, druženju sa onima koje volim i koji me vole.

Međutim…

"Ma, nije to ništa. Vjerovatno masno tkivo ili nešto slično. Da niste tako vitki ne biste to ni primijetili", rekla mi je doktorka, ginekolog u jednoj privatnoj beogradskoj klinici kada sam joj pokazala šta sam napipala visoko iznad lijeve dojke - kuglicu veličine graška.

Tačno godinu dana kasnije dobila sam sasvim drugačiji odgovor od ginekologa u gradskom domu zdravlja. Promijenila sam posao i nova firma mi nije, kao prethodna, plaćala privatno zdravstveno osiguranje, a moje "bezazleno zrno graška" je za 12 mjeseci poraslo toliko da se već moglo vidjeti golim okom.

Izvor: MONDO/Dragana Todorović

OVO MORA ODMAH NAPOLJE

"Ovo mora odmah napolje", rekla mi je doktorka nakon ultrazvučnog pregleda. "Vjerovatno je fibroadenom, benigni tumor. Zakazala sam vam operaciju na Onkološkoj klinici, kod prvog hirurga koji je bio slobodan."

LIJENOST JE NAJOPASNIJA BOLEST

Nemojte da vas mrzi da idete na preventivne preglede. "Nećete to mene" je izgovor glupih. Takođe, mišljenje jednog lekara nije dovoljno. Da posle prvog ginekologa nisam otišla kod drugog, možda biste od mene, umjesto ovog teksta dobili žito. Razumijete?

"Onkologija?!

Operacija?!

O čemu priča ova žena?!", mislila sam u sebi.

"Ja sam zdrava, ništa me ne boli, redovno radim sve preventivne preglede, otkud to da idem 'pod nož', makar i na rutinsku intervenciju?

Nemoguće!"

Čim sam izašla iz ordinacije ukucala sam u Google na telefonu: fibroadenom.

"Fibroadenom dojke (Fibroadenoma mammae) je mješoviti fibroepitelni benigni tumor koji nastaje proliferacijom i epitela i fibrovaskularne strome.

Čini 7% svih nodularnih promena (čvorića) dojke. Najčešće se javlja kod žena od 30. do 40. godine. Nastaje usled dugotrajnog relativnog ili apsolutnog povećanja nivoa estrogena u krvi, što dovodi do trajne proliferacije, bez normalne involucije u tkivu dojke.

Fibroadenom dojke nije sklon malignoj alteraciji."

"VAŠ TUMOR JE MALIGNI"

Glavni utisak tokom boravka u bolnici je ljubaznost osoblja, ali i vedar duh žena sa kojima sam dijelila istu muku. U sobi broj 3 na Onkološkoj klinici u Beogradu atmosfera je bila toplija nego u banci gde sam dan ranije podizala svoj novac. "Srećno!", mahale su mi cimerke kada su me sestre povele u operacionu salu, a jedna od njih je odvrnula česmu u sobi - za sreću! Bol od rane se osjeti tek uveče, kada anestezija skroz popusti, a tada sam shvatila i da imam dvije rane, ne jednu! "Morao sam da te isječem i ispod miške jer je tumor iznad tvoje dojke ipak bio maligni, ali se nije dalje proširio. Na sreću i sve ispod miške je 'čisto'", rekao mi je moj onkolog. Isto je pisalo i na otpusnoj listi, kada sam sutradan krenula kući. Kako sam se tada osjećala? Ne postoji riječ da se to objasni, mogu samo da vam opišem fizičke manifestacije: utrnule su mi usne i prsti na rukama. Zanijemila sam.

Ok. Sad kad znam ko je taj uljez, da vidim kako ću ga se otarasiti. Prije svega - uz čiju pomoć?

Ispostavilo se da poznajem hirurga kod kojeg sam imala zakazano. Zvuči nevjerovatno, ali reč je o doktoru sa kojim sam pre tri godine radila intervju!

Rak dojke: Od "napipala sam nešto" do dijagnoze

Slučajnost? Sudbina? Nije važno. Bitno je da je riječ o vrhunskom stručnjaku kojem verujem.

Ušetala sam u njegovu ordinaciju opuštena i spremna da "ovih dana, na brzaka izvadimo to čudo, pa da nastavim svoj lijepi, srećni, normalni život". Tako sam mu rekla, a on meni…

"Da li je fibroadenom ili ne, da li je benigni ili maligni tumor, znaćemo tek nakon operacije. I ne ide se istog dana kući. Operacija se radi u totalnoj anesteziji, traje nekoliko sati", objasnio mi je moj doktor, a kao da me je polio kofom ledene vode.

Šta ako je rak, ako se ne probudim iz anestezije, da li će mi iseći dojku i ZAŠTO JA?

Brzo sam dobila odgovore na sva pitanja, čak i na poslednje, ali je put saznanja bio bolan.

Prvo sam morala da se suočim sa pacijentima na Onkologiji koji svakoga dana vode najteže bitke. Sa devojčicama i dečacima kojima je opala kosa usled hemioterapije, sa majkama koje nakon zračenja trče kući da doje svoje bebe.

Gledala sam u njihove perike, mršava tijela, blijedu kožu…

Više nisam pitala ZAŠTO JA, već ZAŠTO BILO KO?

Ali, kukanje ne liječi već borba, vera u lekare, kao i vedar duh. Mada, i štikle i crveni karmin mogu da pomognu. "Pa, ti nikad bolje nisi izgledala! Baš si jaka, svaka ti čast, nikada ne bih rekla da imaš rak", govorili su mi tih dana.

Ne znam da li sam bila jaka, ali jesam bila uspravna, a suze sam krila koliko sam mogla. "Ljudi plaču ne zato što su slabi, već zato što su bili jaki predugo", navodno je rekao Džoni Dep.

E, pa, Džoni, ja sam plakala, mnogo, u naletima. Plakala sam kada strah nadjača razum, kada samosažaljenje savlada samopouzdanje.

Sve drugo je bilo manje-više normalno.

Na posao sam se vratila pet dana nakon operacije, a prvog vikenda sam napravila "Bye, bye kancer party", kada sam u društvu onih koje najviše volim proslavila što sam zdrava i na nogama izašla iz bolnice, a rak ostao u nekoj kanti za đubre.

Izvor: MONDO/Dragana Todorović

Optimizam je ključ svakog uspjeha

"Ponekad djeluješ kao da te se sve ovo oko karcinoma ne tiče. Kao da posmatraš eksperiment iz nekog balončića", rekla mi je drugarica.

I bila je, donekle, u pravu. Biće šta će biti, govorila sam često sebi.

Kao što nisam "kriva" što sam imala rak, tako od mene ne zavisi ni šta će dalje biti u vezi s tim. Moje je bilo da ga na vreme otkrijem i izvadim, a sada da se nadam i vjerujem u najbolji ishod.

ZRAČENJE ISPOD OBLAKA

"Nevjerovatno je koliko snage je duša u stanju da pozajmi telu", pročitala sam negde i imala priliku da se u to uverim. Naime, operacija je samo prvi korak borbe protiv karcinoma. Sledeći je zračenje. Skoro dva mjeseca sam svako veče, osim vikendom, išla u bolnicu na zračenje. Dugo, naporno, frustrirajuće. "Pojačajte ishranu, radite na svom imunitetu, jer zračenje ne boli ali iscrpljuje organizam. Nakon jedne terapije vaše tijelo se osjeća kao da je izgubilo nekoliko hiljada kalorija", rekao mi je radiolog, a ja ga nisam ozbiljno shvatila. Živela sam normalno, opušteno. Izlazila sam uveče, radila preko dana i pravila se kao da sve mogu. A nisam mogla, bez obzira na dušu koja mi je davala snagu. Smršala sam dosta i svaki virus u gradu me je "zakačio", ali nije mi žao. To je bio moj način da se izborim sa zelenim zidovima bolnice koje sam morala da gledam svako veče, sa bolnom kožom koja je postala bordo nakon dve nedelje zračenja, sa nesnosnim svrabom potom. Na plafonu sobe u kojoj se radi zračenje nalaze se fotografije oblaka. Pronašla sam jedan u obliku srca. Za mene je to bio znak da će sve biti u redu.

Optimizam je ključ svakog uspjeha, pa i borbe protiv karcinoma i mnogih drugih bolesti. Shvatila sam to u bolnici diveći se ženama koje su se šalile na račun svoje "asimetrije" posle operacije, herojima čiju snagu sam upijala.

Nikada to neću zaboraviti.

Nikada neću zaboraviti ni podršku svoje porodice, prijatelja, kolega.

Moje kume, moje dobre vile, bile su uz mene na konzilijumu kada sam saznala da ću sledećih pet godina piti lek Nolvadeks, da ću tri godine primati LHRH terapiju, kao i da ću, ipak, morati na zračenje.

Išle su sa mnom na previjanje rana, kupovale su mi meleme protiv ožiljaka, zvale me telefonom da mi kažu da napolju duva vetar i da stavim kapu kada krenem da šetam psa, a moja ćerka, koja ima 17 godina, se naljutila što sam posle prvog zračenja otišla na kobasice i pivo, umesto da dođem kući "kao svaka normalna žena".

"Mislim na tebe", "Izdrži lavice", "Volim te", "Srećno mala"… i slične poruke koje sam svakodnevno primala mnogo su mi značile.

Zato sada i pišem ovaj tekst - da objasnim kako od raka, ipak, ne mora da se umre, kao i da kažem HVALA onima koji su me tokom tog preživljavanja bodrili.

Svi znaju da je karcinom smrtonosan, ali ne i da je podrška okoline lekovita. Imajte to na umu kada vam neko kaže od čega boluje.

Čak se i nazeb lakše preboli kada imate nekoga da vam skuva čaj. Zar ne?

Ja sam imala sreću da dobijem mnogo više od čaja.

Nikada neću zaboraviti podršku kolega na poslu, njihovo razumijevanje za moju rasijanost. Nikada neću zaboraviti ukus kesten pirea sa šlagom koji sam jela sa komšijom nakon što mi je pravio društvo tokom zračenja.

Najčešće me je na to "sunčanje" vodila mama. Hvala je slaba riječ koju mogu da kažem i napišem za svu njenu brigu i trud oko mene.

Zahvaljujući svemu tome dobila sam odgovor na pitanje "zašto ja?".

Zato što je život riješio da mi pokaže koliko sam srećna i bogata, koliko sam blagoslovena jer imam oko sebe ljude koje volim i koji me vole, zato što je rešio da me podseti na sledeće stihove:

"Sretoh čovjeka bio je slijep.

Čovjek mi reče - život je lijep.

Zar baš lep?

Videćeš sinko kad budeš slijep."

Pročitajte i ovo o raku dojke:

Faktori rizika

Simptomi

Kako se radi samopregled

Tagovi

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA