Cilj svakog navijača jeste da "pobijedi", da strana sa kojom se poistovjetio bude pobjednik. Međutim, kada se to ne dogodi...
Većina utakmica, od sportskih do političkih, odvija se pred publikom. Navijanje publike za jednu stranu, a protiv druge, jeste jedna od veoma raširenih pojava u različitim aspektima društvenog života. Kako je navijanje izvor različitih intenzivnih emocija, od veoma prijatnih do veoma neprijatnih, dobro je razumjeti mentalne procese koji u njemu učestvuju.
Osnovni mehanizam kod navijanja jeste poistovećenje ili identifikacija. Tokom navijanja navijač nesvjesno postavlja znak jednakosti između sebe i onoga za koga navija. Onu stranu za koju navija navijač doživljava kao dio sebe, kao neku vrstu "produžetka" njegove ličnosti i njegovog tijela, piše psihoterapeut Zoran Milivijević za "Politiku".
Zbog toga nekada navijači prave nenamjerne pokrete kao da se oni nalaze u takmičarskoj situaciji ili pred televizorom dovikuju osobi ili osobama za koje navijaju kako je najbolje da postupe.
Posledica takvog psihološkog odnosa jeste da je uspjeh igrača na terenu istovremeno i uspjeh osobe koja navija. Dramu na terenu, kada strane naizmenično imaju prednost, prate navijačeva veoma intenzivna osjećanja, od sreće pa do ljutnje i tuge.
Cilj svakog navijača jeste da "pobijedi", da strana sa kojom se poistovjetio bude pobjednik. Zahvaljujući iluziji da su on i strana za koju se navija jedno – u zavisnosti od rezultata nakon utakmice pojavljuju se različite emocije. Ukoliko je osoba ili tim za koji navija pobijedio, navijač osjeća ponos i zadovoljstvo. Ta osjećanja su upravo cilj svakog navijanja, kao i doživljaj da smo "mi" bolji od "njih".
Problem nastupa onda kada strana, dakle osoba ili grupa ljudi za koju je navijač navijao – izgubi. Kako je taj gubitak emotivno doživljen kao navijačev gubitak, on reaguje snažnim razočaranjem, nezadovoljstvom, ljutnjom, ali i sramom i osjećanjem niže vrijednosti.
Nakon gubitka navijač za svoja neprijatna, loša osjećanja može da okrivi stranu za koju je navijao. Dok prihvata zadovoljstvo i ponos koji dolaze iz njenih uspjeha, on nakon neuspjeha odbacuje nezadovoljstvo, stid, razočaranje i osjećanje niže vrijednosti.
U pokušaju da se zaštiti od neprijatnih osjećanja, on se distancira od strane za koju je navijao, okrivljujući je za sve.
Dok je ranije važilo pravilo: Tvoji uspjesi su i moji, sada važi pravilo: Tvoji neuspjesi su samo tvoji. Zato su nekada razočarani navijači veoma okrutni u komentarima prema osobi ili timu koji su prethodno bili predmet njihovog divljenja.
Kada su organizovani u grupe i supkulture, strasni navijači mogu da postanu nasilni prema grupi koja navija za protivničku stranu. Time pokazuju "onima" da iako je njihov klub ovaj put pobijedio – nisu bolji od "nas".
Navijanje je društvena pojava u kojoj najviše dolazi do izražaja naše "unutrašnje dijete". Bez dječjeg poistovjećivanja i doživljaja pripadnosti, navijanje uopšte nije tako privlačno.
