Veliki broj porodica krije da je neko od njenih članova ili predaka sebi oduzeo život zbog uvriježenog vjerovanja da je sklonost ka samoubistvu nasledna.
"Svako od nas zna barem jednu osobu koja je digla ruku na sebe ili je pokušala da se ubije. I svakome je barem jednom palo na pamet da sebi oduzme život, jer mu se klupko životnih problema učinilo nerazmrsivim. Međutim, bez obzira na to što su u našoj sredini samoubistva relativno česta, suicid je jedna od najstrože čuvanih porodičnih tajni”, kaže za "Politiku" Slavica Ranisavljev, psiholog iz humanitarnog centra za prevenciju samoubistva "Srce", čiji telefon svakoga dana okrene desetak osoba koje more razmišljanja o samoubistvu kao kraju životnih muka.
Analizirajući razloge zbog kojih suicid ima status tabu teme u našem društvu, Slavica Ranisavljev ističe da živimo u hrišćanskoj kulturi koja strogo osuđuje samoubistvo, jer samo Bog ima pravo da podari i oduzme život. Zbog toga se "vraćanje Bogu ulaznice za život" smatra velikim grijehom. Veliki broj porodica krije činjenicu da je neko od njenih članova ili predaka počinio samoubistvo, jer postoji uvriježeno vjerovanje da je sklonost ka samoubistvu nasledna.
Porodice se stide svojih samoubica, jer se u našem društvu oni smatraju slabićima koji nisu u stanju da se izbore sa izazovima života. Čak se i pokušaj samoubistva žena nerijetko komentariše time da "one samo hoće da skrenu pažnju na sebe".
"Kada neko kaže da razmišlja o samoubistvu kao kraju svojih životnih muka, njegovi bližnji najčešće odgovore: ’Ma, ti nisi normalan!’ Umjesto da toj osobi predlože: ’Hajde kod stručnjaka da potražimo pomoć’ obično komentarišu: ’Kako uopšte možeš da pričaš o tome!?’ I ta osoba zaćuti i digne ruku na sebe. Ako preživi pokušaj samoubistva, umjesto razumijevanja i podrške okoline, ona dobije osudu zato što je osramotila porodicu. I umjesto da se vrati u društvo, ona se još više povuče u sebe i razmišlja o tome kako da ne preživi sledeći pokušaj suicida. Jedna od dvadeset osoba uspije da se ubije iz prvog puta. Kod drugog pokušaja suicida, procenat preživjelih je neuporedivo manji“, ističe Slavica Ranisavljev.
Mnogi su skloni da ponašanje pojedinih osoba "objašnjavaju" činjenicom da su im neki od predaka bili samoubice.Npr. politika koju je tokom devedesetih godina vodio Slobodan Milošević često je dovođena u vezu sa činjenicom da su njegova oba roditelja počinila samoubistvo.
Psiholozi međutim objašnjavaju da se, suprotno laičkom uvjerenju, ne nasleđuje "gen" za suicid.
Depresija i mentalna bolest je ono što može biti nasledno, a ako se ima na umu da je samoubistvo prije svega manifestacija bolesti - najčešće depresije, onda je razumljivo zbog čega se tajne o suicidalnim precima brižljivo čuvaju od okoline.
"Ako se nalazimo u izuzetno teškoj životnoj situaciji, a imamo pretke koji su samoubistvom prekratili svoje životne muke, brže ćemo doći na ideju da život završimo na takav način. Važno je razumjeti da niko od nas ne želi da umre, ali postoje ljudi koji više nisu u stanju da žive. Ako stres traje veoma dugo, mi ćemo o suicidu razmišljati jednom mjesečno, pa jednom nedjeljno, pa svaki dan, pa nekoliko puta u toku dana... Ako nemamo sisteme podrške u vidu porodice i prijatelja, postoji rizik da dignemo ruku na sebe", ocjenjuje Slavica Ranisavljev.
Analizirajući razloge zbog kojih samoubistvo nekog iz familije ima status najstrože čuvane porodične tajne, psihoterapeut Zoran Milivojević objašnjava da u narodu postoji vjerovanje da je sklonost ka suicidu genetskog karaktera, odnosno da se prenosi na potomke i da niko neće htjeti da se oženi, odnosno da se uda za osobu čiji su roditelji ili preci sebi oduzeli život. On, međutim, skreće pažnju na činjenicu da se u kulturama Dalekog istoka samoubistvo smatra časnim i herojskim činom. I u Crnoj Gori, pojedinac koji je osramotio svoju porodicu samoubistvom spira "ljagu" sa svoje zajednice.
"U kriznim situacijama postoji kult heroja koji se žrtvuje za zajednicu – kod starih Grka i Rimljana od ratnika se očekivalo da se iz borbe vrate ’sa štitom ili na njemu’, odnosno da se ne vraćaju kao poraženi, a samoubistva su bila visoko pozicionirana u vrijednosnom sistemu zajednice. U mirnodopskom periodu smatra se da niko normalan ne treba da digne ruku na sebe", zaključuje Zoran Milivojević.
Eutanazija kao asistirano samoubistvo
"Ubistvo iz milosrđa", kako se još naziva eutanazija, gotovo je tabu tema. Protiv prava na asistirano samoubistvo nekome ko umire od bolesti za koju nema lijeka, a praćena je potpunom zavisnošću od tuđe brige i njege i velikom i dugom patnjom, prije svih su ljekari, ali i vjerujući ljudi, etičari, filozofi.Pravnici takođe smatraju da bi se eutanazijom otvorile mogućnosti za različite zloupotrebe.
